U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!
„Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača“ kaže Meša Selimović u svom romanu „Derviš i smrt“. Zapamtimo ovu misao, biće važna u drugom dijelu propovijedi.
Mitropolit Nikolaj Hadžinikolau svoj spis „Ako postoji život, želim da živim“, napisao je u formi razgovora sa nekoliko mladih ljudi koji imaju različite stavove prema Bogu, vjeri, Crkvi. Oni većinom traže Boga ili imaju negativne predrasude prema Bogu, Crkvi, prema svemu formalno crkvenom, ali sve ih zanima mitropolit Nikolaj kao izuzetno obrazovana ličnost. Pored samog razgovora koji čini većinu knjige, mitropolit posvećuje značajan broj stranica i opisu likova, njegovom viđenju učesnika, njihovog unutrašnjeg svijeta i njegovom viđenju samoga sebe.On analizira svoj unutrašnji svijet i kritikuje sopstvena kretanja duše, te na jednom mjestu kaže: „Dok tvrdim da ne želim da ih uvjerim, u stvarnosti, kad bi se uvjerili, to bi mi osim radosti pričinilo i zadovoljstvo“. Na ovom mjestu on kritikuje sebe zbog neslobode koju je projavio ovakvim osjećajima i poseže za smirenjem koje je neophodno da bi nastavio razgovor koji je ustvari propovijed, blagovijest… Kaže: „Smiravam se i nastavljamo“. Prema mitropolitovom razmišljanju zadovoljstvo je opasno i odvodi na pogrešan put, na put koji nas udaljava od Boga, zamagljuje put koji vodi do Njega.
U današnjoj priči, draga braćo i sestre, zadovoljan je farisej, zadovoljan sobom. On zaista nije uradio ništa loše, sve je uradio dobro. U priči se za fariseja ne kaže da je nekome drugom o sebi i svom životu pričao, imajući za cilj da njegovo predstavljanje sebe u dobrom svjetlu proizvede neke efekte kod njegovog sagovornika. Kaže se da: „Farisej stade i moljaše se u sebi“. Dakle, riječ je o ličnom odnosu jednog čovjeka sa Bogom i osnovni utisak je da je on ispunio očekivanja koja je Bog pred njega stavio Zakonom te je stoga on zadovoljan sobom kao onim koji je uspio da zadovolji Boga.
Drugi akter ove priče je grešnik koji kad bi razmišljao na način koji razmišlja farisej vjerovatno bi se molio na sledeći način: ,,Bože, mnogo sam griješio i nisam uspio da ispunim sve tvoje zahtjeve iznijete u Zakonu ili nisam ništa uspio ispuniti, oprosti, daj mi još jednu šansu da pokušam da ispunim Zakon i zadovoljim te i spasim se“. Ne! Grešnik uopšte ne razmišlja tako. On nema ni pomisao na to da može biti spasen svojim sopstvenim silama. On ne traži mogućnost da još jednom pokuša. On traži milost! On je svu svoju sudbinu, sve svoje nade predao u ruke Drugoga i samo tu vidi spas! Rečeno riječima mitropolita Nikolaja on je odustao od puta koji vodi zadovoljstvu, a stao na put smirenja. Smirivši se otvorio se za milost i za dodir onoga koji miluje. Kad nas pomiluje milostivi se ustvari dotakne najdubljih dubina našeg bića. Dotakne se onoliko duboko nas koliko smo mu omogućili otvorivši vrata svoga bića smirenjem, jer On je onaj koji stoji na vratima i kuca. (Otkr. 3,20.)
Bog nas, draga braćo i sestre, ne poziva da zadovoljimo neke njegove norme i da time zadovoljimo Njega i mi sami osjetimo zadovoljstvo što smo ostvarili neki rezultat. On nas poziva, kao što mu se veoma učestalo molimo, da mu se predamo. „…sami sebe, jedni druge i sav život svoj Hristu Bogu predajmo…“. I riječi ove molitve uvijek na našim sabranjima izgovaramo sjećajući se one koja se sasvim Njemu predala, nazvane zbog te predanosti Presvetom, Prečistom i Preblagoslovenom.
Nakon zadovoljstva i mitropolita da se vratimo Selimoviću i nezadovoljstvu. Govoreći o tome u čemu je smisao izgnanja Adamovog iz raja blaženopočivši vladika Atanasije Jevtić na jednom mjestu kaže kako je Bog mogao nakon pada uhvatiti Adama za uho i reći mu sjedi tu i ne pravi gluposti sve sam ti obezbijedio, sve imaš, ali čovjek nije svinja pa da može biti zadovoljan punim koritom, ma čim da je napunjeno to korito. Prema vladiki Atanasiju Bog je izagnao Adama da bi ovaj zaista spoznao kuda ga odvodi put grijeha. Selimovićevim riječnikom rečeno nezadovoljstvo Adamovo što nije ravan Bogu, svome Tvorcu i Darovatelju svega preraslo je u zvijer koja je pred njegovim očima prvo proždrla Drugoga pa potom unakazila i onoga u kome se rodila. Da nije izagnan iz Raja i osjetio tragediju pada, da je sve zataškano, pitam se, da li bi čovjek imao šansu da spozna svrhu svog stvaranja, sebe samoga i samog svoga Tvorca. Dajući mu život i sve što mu je dao u raju, Bog je pripremao čovjeka da mu preda Sebe Samoga, što je u tajni krsta, u tajni našeg evharistijskog sabranja konačno i učinio. A kuda nas vodi taj put predavanja drugome pokazuju nam Vaskrsenje i Preobraženje koje u ovom našem sabranju takođe dotičemo….
Na kraju, kada se pripremamo za Veliki i Časni post, ova prva nedjelja pripreme za post uči nas da je post tu da podigne naš duh, naše biće od toga da budemo zadovoljni „punim koritom“ i da krenemo putem koji su nam proputili Presveta Bogorodica i Gospod naš Isus, putem na kome se sve daje i sve dobija. Da nam bude jasnije, osvrnimo se na majčinski odnos. Pitajte bilo koju majku koliko se treba dati za svoje dijete! Nije li odgovor – do kraja, sasvim i ne očekujući ništa zauzvrat?! Ili uporedite brak dvoje ljudi koji su se sasvim predali jedno drugom i do kraja, sasvim se daju jedno drugom, žive jedno za drugo, sa brakom ljudi koji potpisuju neki predbračni ugovor o međusobnim obavezama i dužnostima. Ovo drugo je svakako trgovina, poslovni odnos, a ovo prvo je život. Život u kome bračnici daju život jedno drugom i tako radost ispunjava njihove živote.
Sa Bogom, dragi moji, nema mjere. Ne možemo izmjeriti koliko treba da učinimo da bismo se spasili. Nije to ni koliko je farisej učinio, a nije malo učinio. Niti je to još više koliko je mislio bogati mladić da je potrebno i moguće. Odgovor za mjeru je Ostavi sve i hajde za mnom (Lk.18,22.). Odgovor je beskonačnost, vječna radost sa Bogom našim u Carstvu Njegovom.
Ostativši sve, krenimo, dakle, za Njim, stazom spasenja, stazom istinske radosti koju nam ništa ne može pomutiti. Krenimo sami sebe i jedni druge i sav život svoj Njemu predajući! Amin.