U današnjem čitanju Svetog jevanđelja smo čuli kako se Hristos iznova dotiče teme prave vjere, tj. pitanja šta znači imati vjeru u Boga. U Svetim jevanđeljima je zabilježeno više događaja, susreta u kojima se Gospod Hristos suočava sa sveštenicima, poznavaocima i tumačima Svetog pisma i Zakona Božijeg, obrazovanim ljudima koji su svoj život posvetili izučavanju, objašnjavanju i čuvanju riječi Božije i slova Njeogovog zakona zapisanih u Svetim knjigama. I uvijek je prilikom razgovora sa njima dolazio do izražaja skoro jedan te isti problem – to da upravo ti posvećeni, obrazovani i od zajednice izabrani ljudi, i pored izvrsnog poznavanja slova Zakona Božijeg, bogosluženja i obreda koje su godinama služili u slavu Njegovu nisu mogli da prepoznaju da je Isus Nazarećanin Sin Božiji, ustvari taj dugoočekivani Mesija, Spasitelj Izrailja, cijelog roda ljudskog i svijeta.
Sveti Apostol Marko, kako smo danas iz čitanja odjeljka iz njegovog Jevanđelja mogli da saznamo, takođe opisuje jedan susret Gospoda sa takozvanim književnicima, tj. tumačima Zakona Božijeg. U opisanoj sceni mi vidimo da je Gospod stigao u Kapernaum i da je mnoštvo naroda nagrnilo da ga vidi i čuje riječ Njegovu. Već se po zemlji judejskoj pročula vijest o velikom Proroku, Učitelju koji donosi blagu riječ utjehe i nade svima, koji čini čuda i iscjeljuje bolesne. Tako ovdje vidimo kako su neki uz veliki trud i napor uspjeli kroz krov jedne kuće, u kojoj je Gospod Hristos propovjerao, da unesu na nosilima jednog teško bolesnog čovjeka, a sve to zbog njegove nade i vjere u to da će mu susret sa Onim koga je u dubini svoga srca prepoznao donijeti dvije stvari – oslobođenje od grijehova i iscjeljenje od teške bolesti. I Isus vidjevši vjeru njihovu, reče oduzetome: Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji! (Mk. 2,5)
Dalje saznajemo da su u istoj prostoriji već sjedili književnici, odnosno tumači Pisma i Zakona Božijeg, i vidimo da su oni bili sablažnjeni Isusovim riječima i da su ga u srcu svome odmah osudili . Što ovaj tako huli na Boga? Ko može opraštati grijehe osim jednoga Boga? (Mk 2,7)
Jasno je da ovim ljudima nisu ni riječi Hristove propovjedi, ni Njegovo poznavanje Svetog Pisma, ni isjeljenja i čuda koja je činio bile bitnije od činjenice da je On u tom trenutku izgovorio riječi koje su formalno gledajući značile hulu na Boga zbog koje bi On po zakonu trebao da bude osuđen na smrt kamenovanjem.
I ovjde se susrećemo s tim zbunjujućim pitanjem: kako neko ko je godine svoga života posvetio izučavanju Svetih knjiga, kome je služba bila da riječi Svetog pisma tumači na pravi način ne bi li vjernom narodu pomogao u čuvanju prave vjere mogao da stane pred Gospoda i da u Njemu vidi ništa drugo do jednog bogohulnika?
Hristos, pošto jeste Bog, prepoznaje misli njihove, zna za njihovu sumnju i zna da je njihovo srce hladno. I to jeste glavni i osnovni problem koji spriječava kako te književnike, tako i ostale ljude prazna, hladna srca da dođu do poznanja Boga.
Bogočovjek Hristos Duhom poznaje srca svakog od nas. Njemu su poznate tajne našeg bića jer je tu, uz nas od samoga početka našeg postojanja. On nas neprestano poziva i u svojoj savršenoj smirenosti čeka da otvorimo našu dušu Njemu, da mu se obratimo, da se u blagodati preumimo.
I odgovor na ovaj poziv Božiji otkriva istinski smisao posta, kao pomoćnog sredstva na našem putu sabiranja, obnavljanja i sticanja vrlina ne bi li ponovo osvjestili u sebi onu vrijednost koja nas i čini ljudima – ne bi li ponovo naučili da volimo.
Nemanje ljubavi je ono što je udaljilo ove nesrećne književnike od poznanja Hrista, nedostatak ljubavi udaljava od Boga svakog od nas.
Zato draga braćo i sestre, nastavite da se borite za ljudskost, bogolikost koja leži u svakom od nas. Ne dozvolite da vas, poput književnika iz današnje priče, obuzme i preoptereti hladni duh sitničavosti i formalizma. Ne gubite snagu u besplodnom i besmislenom opterećivanju time koliko kapi ulja ima u hrani koju spremamo, da li u namirnicama koje kupujemo ima tragova životinjskog porijekla, jer uzalud nam je sav taj trud ako i dalje osuđujemo brata i sestru svoje, ako nas i dalje razjeda zavist, hara pohlepa, ako smo gluvi i slijepi na nesreću i stradanje drugog.
Tražimo i mi, poput oduzetoga, Boga svoga sa nadom u konačni susret sa Njim i vjerom da, kada Ga konačno prepoznamo u srcu svome, On i nama kaže Sinko (ili kćeri), opraštaju ti se grijesi tvoji! Ustani, oslobodi se odra svih svojih opterećenja i hodi. (Mk. 2.11) Hodi ka meni.