BESJEDA NA JOVANjDAN
20.01.2024.
Jedna od najupečatljivijih knjiga Svetog Pisma Starog Zavjeta – Knjiga Propovjednika – počinje iznenađujuće pesimističnim riječima:
Taština nad taštinama, veli propovednik, sve je taština. Kakva je korist čoveku od svega truda njegovog, koji se trudi pod suncem? (Prop 1,2-3)
Dalje ovaj starozavjetni pisac nastavlja da opisuje neprestano i naizgled besciljno kruženje istorije i događaja:
Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, a zemlja stoji uvek. Sunce izlazi i zalazi, i opet hiti na mesto svoje odakle dolazi. Vetar ide na jug i obrće se, i u obrtaju svom vraća se. Sve reke teku u more, i more se ne prepunja, odakle teku reke, onamo se vraćaju da opet teku. Sve je mučno, da čovek ne može iskazati; oko se ne može nagledati, niti se uho ne može naslušati. Šta je bilo to će biti, šta se činilo to će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. (Prop 1,4-8)
Ovi, prije više hiljada godina napisani, stihovi odišu osjećajem dubokog razočarenja i u nemoć pretvorene ravnodušnosti. Od tada pa do dana današnjeg čovjek i dalje traga za odgovorom na to prokleto pitanje zašto se sve ponavlja jednim te istim, ustaljenim tokom.
U prirodi se pojave mijenjaju po njenim zakonima, društva i civilizacije nastaju, rastu, dosezaju svoj vrhunac i zatim nestaju. Čovjek se rađa, razvija kroz djetinjstvo i mladost u zrelu osobu, postaje roditelj, doživljava uspjehe, suočava sa neuspjesima, juri za nečim što zamišlja kao sreću, ali polako i neumitno vremenom počinje da kopni da bi na kraju skončao svoj život. I tako ukrug, iz generacije u generaciju i nema ništa novo pod suncem.
I zaista izgleda da ničeg nema što pod suncem nije već viđeno, i uspjeh i neuspjeh, i vrhunac i pad, i radost i tuga, i uživanje i stradanje. I ta spoznaja se ne temelji samo na jednom emotivnom utisku, to je stanje duha. Ona je izraz čovjekove nemoći da se suprostavi sopstvenoj sudbini, da promjeni vremenski tok i da razbije taj začarani krug.
I kada na kraju shvatimo i u bolu priznamo da su svi naši pokušaji da ostavimo trag u vremenu uzaludni, jer će se vjera u bilo koju ideologiju – o idealnom društvu, o velikoj naciji, imperiji, carstvu – kao i naša nada da ćemo tehnološkim napretkom i kulturom pobjediti prolaznost pokazati lažnom, naći ćemo se opet pred ambisom beznađa, razočarenja i ravnodušnosti.
A nadu u to da život nije uzaludan, da nismo samo jedan obični mali šraf zavrnut u mehanizam ogromne kosmičke skalamerije, da nismo samo jedan broj, anonimna i lako zamjenjiva jedinka, nam nudi otkrivenjska vjera. Vjera u Tvorca koji se otkriva svojoj tvorevini, nekada kroz velike istorijske događaje a nekada tajanstveno, postepeno i tiho.
Bog otkriva svojim stvorenjima da, uprkos svemu, naše postojanje ima smisao. Da smo bića u koja je pri stvaranju utkano Božije prisustvo i da u svijet dolazimo sa jednim osnovnim zadatkom – da odazivajući se na poziv Gospodnji postanemo Njegova djeca i saučesnici u djelu spasenja svijeta.
Taj poziv je dobio i Svetitelj koga danas proslavljamo. Kako Sveto Pismo svjedoči, Bog blagoslilja jevrejskog sveštenika Zahariju i njegovu suprugu Jelisavetu u poznim godinama darom roditeljstva. Već je taj događaj opisan kao čin Božije intervencije. Bog daruje starom bračnom paru, koji se odavno bio pomirio sa svojom sudbinom, nešto sasvim neočekivano i novo – daruje im dijete.
Jovan se vremenom uči uz oca zakonu i vjeri u jednog Boga koji se otkriva izabranom narodu, stasavajući postepeno u iskrenog i hrabrog bogotražitelja da bi na kraju postao poslednji veliki Prorok.
Postavši sadjelatnik Duha Istine, ovaj beskompromisni tragalac za smislom života, ne pristaje na puko i uskogrudo organičavanje vjere na mrtvo poštovanje Zakona i drevnih običaja, te odlazi u pustinju da bi tamo krenuo u borbu protiv sopstvenih slabosti i potragu za izvorištom Vode žive.
Jovan je svojim podvigom i službom pripremao put za dolazak Onoga koji je istinski i jedino novo pod Suncem. Pozivao je narod Božiji da se probudi iz duhovnog sna, da se trgne i oslobodi čamotinje i obamrlosti, da ne bude mlak u vjeri, pozivao je na pokajanje.
Jer jedino ako se pokrenemo svojom voljom i krenemo da se suočavamo sa našim demonima, sa našom slabošću i našim grijesima i taštinom, i kada istinski zavapimo Gospodu za milost, bićemo spremni da prihvatimo Onoga koji je došao da nas obnovi, da nas preobrazi.
Jovan dolazi do poznanja Istine tek onog trenutka kada na rijeci Jordanu pred njim staje Hristos. Tek u susretu licem ka licem sa svijetlim likom Sina Božijeg biva jasno da su njegov cijeli životni put, podvig, proročka služba bila priprema za taj momenat.
Lični susret sa živim Bogom je put na koji pokazuje Preteča Gospodnji. To je jedini način da razbijemo taj začarani krug besciljnog kretanja. Susret sa Sinom Božijim koga nam šalje Otac Nebeski koji u sadejstvu sa Duhom Svetim obnavlja prirodu, osvećuje vodu dajući joj silu blagodati, jeste naš jedini put ka spasenju.
Draga braćo i sestre, neka ovi bogojavljenski dani budu vrijeme duhovne obnove za sve nas. Neka blagodat Gospodnja obnovi i ojača naše snage, neka Gospod pomogne da se otvori srce naše da bi prepoznali Onoga koji je došao među nas. Onoga koji je jedino novo pod Suncem, da bi poput Svetog Preteče uzviknuli: Gle, [dođe] Jagnje Božije koje uzima na se grijehe svijeta!
Bog se javi!