BESJEDA
NEDJELjA 14. PO DUHOVIMA
Mt 22,1-14 (Zač. 89)
U današnjem čitanju Jevanđelja smo čuli jednu od priča kojima Gospod naš Isus Hristos objašnjava čemu je nalik Carstvo nebesko i ko je dostojan da uđe u njega. U ovoj priči je Carstvo nebesko predstavljeno kao svadba carskog sina.
U drevnoj jevrejskoj tradiciji je svadba često korišćena kao slika saveza Boga i svoga izabranog naroda. Jevreji su svoju vjeru u to da će njihova sveta zajednica sa Gospodom doživjeti svoje savršenstvo u blaženom jedinstvu sa Njim oslikavali predstavom radosnog svadbenog veselja.
Isus Hristos koristeći u svojoj priči ovu sliku poseban akcenat stavlja na poziv koji gospodar, tj. car upućuje svojim podanicima na svadbu svoga sina. Dakle car ukazuje veliku čast svojim podanicima pozivajući ih da podjele sa njim radost velikog dana ženidbe rođenog sina.
Međutim od pozvanih niko ne htjede da dođe. No, Gospodar ne odustaje, nego pokazujući trpljenje i ljubav prema svome narodu još jednom šalje svoje sluge među njih da im oni objasne da je on pripremio veliku i bogatu trpezu za sve njih te da dođu na svadbu. Toliko mu je bilo bitno prisustvo svakog čovjeka na slavlju.
Ali, opet se niko od pozvanih ne odazva. Svako je imao neki svoj razlog, neko je morao da ode u polje, neko u trgovinu, a neki čak u bjesu svome uhvatiše gospodarove sluge, izružiše ih i pobiše.
I kada to ču car onaj, razgnjevi se i poslavši vojsku svoju, pogubi krvnike one, i grad njihov zapali.(Mt 22,7)
Hristos ovom pričom podsjeća svoje sljedbenike na to da se Bog kroz istoriju neprestano javljao svome izabaranom narodu preko svojih izaslanika, proroka. Da ih je On preko njih poučavao pravoj vjeri, pozivao na pravi put, pozivao sebi.
Istorija ljudskog roda nam pokazuje da je čovjek biće slabo, prevrtljivo i često gluvo na poziv Gospodnji. Narod Božiji se iz raznih razloga udaljavao od Boga, odbijao Njegov poziv proganjajući Njegove poslenike.
Hristos svojom pričom dalje objašnjava da Bog, vidjevši slabost naroda njegovog, odlučuje da uspostavi novi savez, pozivajući sebi svakoga:
Idite, dakle, na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu.(Mt 22,9)
I izišavši sluge one na puteve, sabraše sve koje nađoše, i zle i dobre; i napuni se svadbena dvorana gostiju. (Mt 22,10)
Hristos nam ovom pričom kazuje da Bog poziva svakog čovjeka sebi, bez obzira na kojoj životnoj raskrsnici se ovaj nalazi, da li ga je snašlo dobro ili zlo. Bog voli čovjeka, Bog stvara čovjeka iz svoje neizmjerne ljubavi, daruje svakom ljudskom biću život i želi da podjeli sa njim blagodat vječnog života. Da svaki koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni. (Jn 3,15)
Svako od nas je pozvan na svadbu Gospodarevu i ako smo prihvatili Njegov poziv, moramo da znamo da smo se obavezali da se obučemo u svadbeno ruho (Mt. 22,11).
A svadbeno ruho za nas hrišćane jeste blagodat koju mi dobijamo na krštenju oblačeći se u Hrista. Mi smo pozvani da čuvamo Hrista u sebi. „A sačuvati Hrista znači održati ono što nam je rekao da činimo: da pomažemo sirotinju, da ne zavidimo nikome, da ne ogovaramo, da ne lažemo, ne spletkarimo, kada učinimo kakvo dobro da to sakrijemo od svih tako da za to samo Bog zna, a ne da o tome trubimo unaokolo, da ne činimo (pa čak i ne poželimo) nikome nikakvo zlo, da volimo ne samo svoje bližnje nego i svoje neprijatelje…“[1]
Kao što vidimo, čisto i lijepo je naše svadbeno ruho. U neprestanoj nadi da ćemo i mi biti svrstani među izabrane, trudimo se svim silama, koliko je do nas da ga sačuvamo neokaljanim imajući neprestano na umu to da je milost i blagodat prisustva Božije ljubavi u nama ta koja nas čini čistim.
Amin.
[1] Perišić, Vladan, Licemeri, milost hoću a ne žrtvenoprinošenje. Tumačenje jevanđelskih perikopa, Dubrovnik 2019, str. 133.