BESJEDA U NEDJELjU 20. PO DUHOVIMA
(Lk 7,11-16, Gal 1,11-19)
30. oktobar 2022.
Nema Boga, Reče bezumnik u srcu svome (Ps 14,1) Ove riječi psalmopojca Davida, iako napisane prije nekoliko hiljada godina, opisuju veoma precizno duh vremena u kome živimo.
Ako se okrenemo oko sebe i pogledamo koje vrijednosti se danas poštuju, kakav način života se gaji i podražava, koji politički, ideološki i kulturni svetonazori vladaju, možemo da kažemo da je čovjek u civilizaciji u kojoj živimo mjera svih stvari.
Čovjek jeste biće obdareno velikim talentima, sazdan je od tvari u koju je Bog udahnuo život, taj najveći dar neprocjenjive vrijednosti. Čovjek je postao duša živa. Postao je biće koje je sposobno da osjeća, misli, stvara, biće koje može da voli. Otkrivajući, umnožavajući i ostvarujući svoje mnogostruke talente, čovjek je u toku istorije uspio da ukroti prirodne sile, da izgradi velelijepne gradove, da pronađe lijek mnogim teškim bolestima, da organizuje društvena uređenja u kojima se vodi briga o gladnima i siromašnima, gdje se čuvaju i štite prava i slobode svih.
Međutim, ovo naše vrijeme ima takođe i onu drugu, tamniju stranu. I pored svih tehničkih dostignuća, lakoće pristupa beskraju informacija, mogućnostima brze i neograničene komunikacije, putovanja, rada, čovjek se i dalje osjeća često neutješno usamljenim i ostavljenim. Na vještački način očajnički pokušavamo da nadomjestimo prazninu koju osjećamo time što pokazujemo drugima lažnu sliku o sebi, o našoj navodnoj sreći, ispunjenosti, važnosti. Stvaramo paralene svjetove u kojima živimo zato što nismo u stanju da se suočimo sa bolnom istinom da u realnom životu zjapi jedna velika, zastrašujuća praznina i da – nema Boga.
Nema Boga jer smo ga protjerali iz naših srca, iz naših života, zamjenili smo ga, prodali smo ga, jer nam više nije potreban. Postali smo toliko opterećeni sobom, sopstvenim željama, zahtjevima da smo postali isključivi, oholi, površni i…u suštini bezbožni, bezumni i nesposobni da primimo Boga u svoje postojanje.
A buđenje iz začaranog stanja samoobmane počinje onog trenutka kada shvatimo tj. priznamo sebi koliko smo slabi, nestalni, da nemamo nikakvu kontrolu nad životom i na koncu da smo konačni, da smo smrtni. Tek kada doživimo bolno iskustvo kada neko, ko nam cijeli svijet znači, nestaje i da mi tu ništa ne možemo da učinimo, a dali bi sve da možemo, počećemo da spoznajemo istinu o tome da život može da daruje i spašava jedino Onaj koji jeste Životodavac.
I upravo o ovoj spoznaji je riječ u danas pročitanom odlomku iz Jevanđelja. U gradu Nainu jedna udovica sahranjuje svoga sina jedinca i tada se pojavljuje Gospod Isus sa svojim učenicima. I vidjevši je Gospod se sažali na nju, i reče joj: Ne plači! (Lk 7,13) Ova scena susreta opisuje samu suštinu hrišćanske vjere u Boga koji se iz milosti sažaljeva na čovjeka.
Ne plači! poručuje Bog Otac preko Sina Svoga tugom skrhanoj majci ali i svakom od nas koji se bori sa svojom ličnom prolažnošću i mukom. Bog nam se otkriva, dolazi u svijet i želi da uđe u naš život. On se obraća svakom čovjeku lično i, poznajući ga od iskona, poziva, kao mladića iz današnje priče da ustane, da se probudi iz sna grijeha i obmane, da se probudi iz smrti: tebi govorim, ustani! (Lk 7,14)
Ovdje, kao u svakom opisanom Hristovom čudu, vidimo da su prisutni svjedoci. Ovog puta su to bili ostali učesnici sahrane, koji su nosili pokojnika kao i drugi prolaznici. To nije slučajno, jer nam ovaj detalj pokazuje da je Tajna otkrivanja Boga čovjeku, tajna spasenja svijeta uvijek i samo djelo zajednice.
I to jeste, draga braćo i sestre, Crkva – zajednica svih nas okupljenih u vjeri i ljubavi oko Hrista. I samo ako smo se odazvali na Njegov poziv, ako smo srce i um naš otvorili Njemu, počeće da nam se otkriva tajna Božijeg prisustva u svijetu, počećemo da saznajemo istinu da ima Boga, da nismo sami, da je On tu da nas oslobodi svake zablude, samoobmane, strasti, mržnje, straha, da nas iscjeli od svake bolesti, da pobjedi smrt.
Zato sada sa radošću, vjerom i ljubavlju pristupite Bogu koji pohodi narod svoj (Lk 7,16).
Amin.