Oživljenje udovičinog sina
Besjeda na dvadesetu nedjelju po Duhovima
Život čovjekov protiče u jednoj besprekdinoj borbi sa sopstvenom poropadljivošću, ograničenošću, grješnošću.
U obilju svojih svakodnevnih obaveza, zadataka, briga što crpe i poslednji atom naše snage, je potrebno za trenutak zastati i postaviti sebi pitanje – zašto mi to sve činimo? Takođe je potrebno da se zapitamo zbog čega nas proganjaju tolike brige, more strahovi, muče muke?
U osnovi svih naših strahova stoji strah od smrti. Kao stvorena bića, mi se suočavamo sa svojom ograničenošću, svojim slabostima, svojom smrtnošću. Nema čudnije i strašnije pojave za naše postojanje od smrti. Ona nas obuzima zebnjom i strahom jer mi u dubini svog bića osjećamo našu konačnost, našu nepostojanost.
Kako može nešto da nestane, da izčezne, da se nikada više ne pojavi? Kako može neko, sa obiljem svojih emotivnih, duhovnih i umnih iskustava tek tako da nestane sa lica Zemlje? Kako može čovjek da umre?
Besmisao, paradoks i tragedija smrti se najsnažnije pokazuje u upokojenju voljenje, bliske osobe.
Današnje jevanđelje govori o čudotvornom susretu Hrista sa pogrebnom povorkom u gradu Nainu. U kratkom opisu ovog događaja saznajemo da je majka koja sahranjuje svoga sina jedinca već preživila jedan veliki gubitak – izgubila je prije toga i muža.
Biti samohrana majka, udovica, je i u naše vrijeme težak ispit i izazov, a u ono vrijeme je to breme bilo izuzetno teško.
Hristos prilazi povorci i kao čovjek se saosjeća sa tragedijom i tugom skrhanom ženom. A kao Bog čini veliko čudo milosrđa. Prvo što je učinio je da je pristupio nosilima i dotakao upokojenog mladića. Ovaj, naizgled nebitan detalj, nam otkrva mnogo. Stari jevrejski zakon je zabranjivao doticanje mrtvaca, i onoga koji bi to učinio bi smatrao nečistim. Hristos svjesno krši ovaj zakon. Patnja, bol i strah tragedijom pogođene žene, majke, bivaju važniji od puke forme, od napisanog slova, od običaja.
Hristos nam ovdje, kao i na više mjesta opisanih u Svetom pismu, pokazuje da djela milosrđa, saosjećanja, ljubavi uvijek imaju prednost nad pukim slovom zakona, da ona ispunjavaju smislom i nadilaze svako zakonsko pravilo.
Gospod se obrati umrlom mladiću: „Momče, tebi govorim, ustani!“ (Lk 7,14), i mrtvac ustade. Hristos oživljava upokojenog, prekida taj začarani krug propadljivosti, poništavajući sveze naše ograničene prirode i udahnjuje život u ono što je već postalo beživotno.
Sila ovog događaja je zasjenila prisutni narod. Čuvši oživljenog mladića kako govori prisutne obuze strah. Taj strah je u stvari bogopoštovanje podstaknuto doživljajem životvornog prisustva Božijeg. „I svi slavljahu Boga govoreći Veliki prorok podiže se među nama i Bog pohodi narod svoj.“ (Lk 7,16)
Događaj neiskazivog i nama neobjašnjivog čuda oživljavanja udovičinog sina ne predstavlja samo čin neiskazivog milosrđa Gospodnjeg prema majci koja je izgubila jedinca. Ovaj jevanđeljski događaj nosi u sebi i jedno još dublje značenje – on nam otkriva istinu Tajne spasenja, da je Hristos Pobjeditelj smrti. Kasnije nam On to pokazuje vaskrsnuvši poslije tridnevne smrti.
Draga braćo i sestre, ovdje dolazimo do centralne poruke koju nam naš Tvorac svojim otkrivenjem šalje – a to je da nas Bog Otac toliko voli i želi da budemo živi sa Njim, da je poslao Sina Svoga među nas, da nas On svojom spasonosnom žrtvom i sadejstvom Životvornog Duha Svetog povede u zajednicu postojanja Božijeg.
Zato znajte da u trenutcima potištenosti, najveće tuge i straha niste sami, jer je Bog milosti nezagasne i života vječnog tu kraj vas.