BESJEDA U NEDJELjU 21. PO DUHOVIMA
Lk 8,5-15 (Zč 35)
Danas smo čuli čuvenu jevanđeljsku priču o sijaču sjemena. Gospod Hristos se u njoj dotiče teme čovjekove vjere u riječ Božiju koja se otkriva ljudskom rodu.
Slušajući ove riječi iznova ponavljamo u sebi pitanje koje su Gospodu postavili Njegovi učenici: Šta znači ova priča? (Lk 8,9)
U njoj najprije saznajemo kako jedan sijač sije sjeme želeći da mu ono donese veliki rod. Dakle sijući sjeme sijač projavljuje svoju vjeru u to da svaki pedalj zemlje, svako tlo, ma kako ono neplodno izgledalo ima šansu da donese veliki rod.
Sjeme je riječ Božija (Lk 8,11), kako kaže Gospod, a tlo na koje sjeme pada jeste srce čovjekovo. Darujući riječ svoju, Bog nudi čovjeku pored života još jedan veliki dar – nudi mu šansu za spoznajom smisla sopstvenog postojanja. Riječ Božija, ukoliko je primimo u svoje srce, počinje da prosvjetljuje, preobražava naše biće. Uz Boga u sebi mi počinjemo zaista da shvatamo zbog čega smo ovdje i sada i koji je konačni cilj našeg postojanja. Riječ Božija nam otkriva riznicu talenata koje nosimo u sebi, oslobađa nas straha i uči nas da volimo. Potrebno je samo da je prihvatimo u sebe.
Međutim Hristos u svojoj priči podsjeća na to koliko je teško prihvatiti i održati u sebi riječ Božiju. Jedni uopšte i ne obrate pažnju na nju, drugi je napočetku prime sa velikim oduševljenjem, ali ono bude kratkog daha i nestane odmah čim nastupe prva životna iskušenja. Treći pak živeći u brigama i bogastvu i slastima ovoga života, bivaju ugušeni i na kraju ne donesu nikakvog roda. (Lk 8,12-14)
A naposlijetku Gospod naglašava da oni koji su na dobroj zemlji, ustvari oni koji čuvši riječ, borave u dobrome i čistom u trpljenju. (Lk 8,15) Dobra zemlja dakle jeste čisto srce, stanje duha u kome se mi neprestano borimo za prisustvo Božije u nama. Ako smo svoje srce ispunili dobrotom i čistotom, znači da smo ga ispunili ljubavlju koja nam daje snagu da trpimo nepravdu, bol i nesreću koje nas u životu mogu da zadese. Znači da nas je riječ Božija prosvjetlila mudrošću koja nas uči da sve ima svoj kraj, imaju ga i brige, i bogastvo, i slasti ovoga života.
Ali na ovom kraju se otkriva jedan novi početak, početak jedne druge stvarnosti u koju nas Gospod neprestano poziva. On želi da budemo pričasnici Života vječnog, On želi da svako Njegovo biće nastavi da postoji, da živi u zajednici sa Njim.
Ko ima uši da čuje neka čuje! (Lk 8,8) –Hristos nas poziva na budnost, da postanemo svjesni svojih mogućnosti i prilika koje nam dar postojanja pruža. Čujmo, jer imamo uši, imamo čula, duhovna i tjelesna, obdareni smo mnoštvom sposobnosti sa kojima možemo da se odazovemo na pozvanje Božije.
Bog je zaista tu, Hristos je po srijedi nas.
Amin.