U današnjem čitanju jevanđelja smo čuli opis jednog veoma dramatičnog događaja. U ovoj poznatoj jevanđeljskoj priči saznajemo kako Gospod Hristos na putu ka Galileji nailazi na čovjeka koji je bio obuzet demonima. On kao Bog prepoznaje razlog patnje tog čovjeka, a to je demonska sila koja ga razaraše iznutra. Svojom prijetnjom Hristos istjeruje iz ovog paćenika mnoštvo demona i ponižavajući šalje ih u krdo svinja koje u bjesu se stropoštaše sa litice u more.
Središna tema ove priče jeste susret Gospoda Hrista sa jednim čovjekom punog unutrašnjeg nemira uzrokovanog prisustvom nečistih sila u njemu. Dugo vremena, kako pominje Apostol Luka, ga je taj nemir demonski razdirao, rastakao njegove duhovne snage, porobljavao njegovu slobodnu volju i primoravao na neljudskost. Taj čovjek je bio lišen slobode i dostojanstva „jer ga mučaše [duh nečisti] mnogo godina, i vezivahu ga verigama i lancima čuvajući ga, i kidaše veze, i tjeraše ga demon po pustinjama“. (Lk, 8:29)
Ovaj uznemirujući opis prikazuje kako izgleda poraz čovjekov, kako izgleda neko ko je izgubio svoju slobodu i svoj unutrašnji mir.
Mir donosi sklad u naše biće, to je stanje duha koje omogućuje stvaralačko ostvarenje svih naših životnih energija i talenata. Mir jeste predokus onog načina postojanja zbog koga nam je Gospod i darovao život. Otkriti mir u sebi, znači otkriti smisao života.
Zato gubitak mira uvjek uzrokuje određenu nestabilnost i donosi sa sobom nešto rušilačko, nešto demonsko. Ratovi, prirodne i društvene katastrofe, socijalne i političke krize, epidemije bolesti jesu samo neki od najgorih uzroka razbijanja, rastakanja mira koji sa sobom vuku nesreću, patnju, stradanje. Pored tih, spoljnih remetilaca, postoje i uzročnici unutrašnjeg nemira. Svakom od nas je dobro poznato osjećanje nespokoja koji razdire naše unutrašnje biće. Brige i strahovi koji nas muče zbog bolesti člana porodice, situacije na poslu, u školi, na fakultetu, osjećaj gubitka kontrole nad sopstvenim životom i mnoge druge tegobe terete našu dušu i crpe naše duhovne i tjelesne snage.
Mir jeste nasušna čovekova potreba. Hristos je došao u svijet da prizove svakoga čovjeka sebi, da mu ponudi iscjelenje mirom. On je, kako kaže Apostol Pavle mir naš, koji je došao među nas da nas pomiri jedne sa drugima, da nas ponovo ujedini i razruši pregradu neprijateljstva koja nas rastavlja. (Ef 2,14)
Svako od nas, svaki čovjek, je pozvan u zajednicu mira, u život Božiji. Pozvani smo da ispunimo svoje naznačenje, da prepoznamo u sebi ikonu Božiju, da postanemo sadjelatnici u građenju mira oko sebe i u nama.
Sticanje mira jeste put vrline, put građenja ljubavi i otkrivanja Boga u sebi. A to jeste, draga braćo i sestre, osnovni smisao posta. Post je vrijeme koje smo mi odlučili da ispunimo svojim trudom, odricanjem i preispitivanjem sebe i svojih djela. Post je prilika da se iskreno zapitamo ko smo, šta činimo i gdje idemo. Post nam daje šansu da uz pomoć Božiju prepoznamo razarajuću silu grijeha i napuštajući ga krenemo na put pokajanja. Zato moramo da pazimo i da se trudimo da post ne svedemo samo na sitničavo i uskogrudo bavljenje time šta smije a šta ne smije da se pojede.
Nego radimo još više na sebi i molimo Gospoda na nas nauči da praštamo i molimo za oproštaj, da pomažemo nemoćnima i bolesnima, da čuvamo prirodu koja nam je data na brigu, da jačamo ljubav prema bližnjem, prema strancu, prema Bogu i da umnožavanjem tih blagorodnih djela počnemo postepeno da otvaramo svoje srce za blagodatno pristustvo mira Božijeg u nama. Ne bi li se time što bolje pripremili za praznik Rođenja Bogomladenca Hrista i, poput pastira one Vitlejemske noći, postali svjedoci Njegovog rađanja u nama.
Amin.