Svi narodi, kulture i tradicije koje su u jednom trenutku svoje istorije primili Blagu riječ o dolasku Sina Božijeg u svijet, nose u svome nasleđu svijest o Božiću kao jednom izuzetnom prazniku, danu posebne topline i radosti.
Takođe i ovdje, u društvu i civilizaciji u kojoj živimo, Božić zauzima centralno mjesto u godišnjem krugu praznika. I pored pristune površnosti, nehrišćanskih naslaga i potrošačke groznice, u ovom predbožićnom periodu se prepoznaju jasni elementi hrišćanskog učenja o čovjeku kao biću ljubavi i zajednice.
Želja da se obraduje bližnji darovanjem poklona, da se posveti pažnja drugome, da se podjeli praznična trpeza sa dragim osobama odražava onu duboku ljudsku potrebu da voli i da bude voljen, da u zajednici podjeli svoju radost sa drugim.
Naravno, i u našoj tradiciji i kulturi Božić zauzima važno i posebno mjesto. Bogatstvo običaja, radost porodičnog okupljanja, evociranje lijepih uspomena iz djetinjstva i mladosti na ovaj praznik boje ove praznične dane toplim i dragim bojama. Sva ta lijepa osjećanja i sjećanja mi hrišćani doživljavamo kao predokus radosti susreta sa našim Tvorcem.
Vrijeme pripreme za doček najradosnijeg hrišćanskog praznika je za nas pravoslavne hrišćane, ujedno i vrijeme posta. Vrijeme samopreispitivanja. Period kada pokušavamo da se na iskren način suočimo sa našom organičenošću, konačnošću i nestalnošću.
Istinski post zahtjeva hrabrost da zaronimo u dubine sopstvenog srca, da se iskreno osvrnemo na naša djela, preispitamo naše misli i, a to je najteži dio, priznamo sebi sopstvene slabosti, i da ih nazovemo njihovim pravim imenom – laž da nazovemo lažju, sebičnost sebičnošću, lijenost – lijenošću, gnjev – gnjevom, mržnju – mržnjom.
Poznanje istine o tome da smo bića sklona padu i da sami ne možemo da savladamo mrak u nama nam na jedan čudestan način nudi mogućnost susreta sa Bogom. Tek kada shvatimo da nemamo gdje, da smo robovi strasti, loših navika, da ne znamo kako da se oslobodimo straha i da, koliko god se trudili, iznova ponavljamo isti grijeh, postajemo svjesni svoje nemoći, postaje nam jasno da nam je potrebna Božija pomoć.
U danas pročitanom odjeljku iz Svetog pisma smo čuli kako Gospod Hristos zatiče jednu ženu koja osamnaest godina imađaše duha nemoći i bješe zgrčena, i ne mogaše se nikako uspraviti. (Lk 13,11) Dalje saznajemo da je Isus prizva sebi i reče: Ženo, oslobođena si od nemoći svoje. I stavi na nju ruke, i odmah se uspravi i slavljaše Boga. (Lk 13,12,13)
Opisana jevanđeljska scena nam pokazuje kako se iscjeljujuća sila blagodati Božije otkriva u nemoći ljudskoj. Ova duševno i tjelesno obogaljena žena je došla u sinagogu, tražeći vjerom od Boga pomoć.
I Bog joj se zaista u svojoj milosti otkri i iscjeli je.
I tako i mi, draga braćo i sestre, kada u slabosti i nemoći svojoj svim srcem svojim i istinski zavapimo ka Gospodu, tada otvaramo srce svoje dopuštajući milosti Božijoj da se useli u nas i obasja naše postojanje. I u radosti ovog blagodatnog susreta čovjeka sa Bogom sve dobija svoj smisao. I patnja, i pokajanje, i post, i molitva. Jer se sve to pokazuje kao izraz naše iskonske čežnje za Ocem našim Nebeskim.
Ali ako ne otvorimo srce svoje, sve ovo gubi svoj smisao i cijeli naš trud, podvig, post i poslušnost zakonu postaju uzaludni. Licemjerje starješine sinagoge iz današnje priče jeste veliki pad zato što je on život svoj posvetio izučavanju i čuvanju Zakona Božijeg a da to nije dotaklo srce njegovo.
Zato draga braćo i sestre stražimo nad srcima našim, vježbamo se podvigu ali ne da bi postali robovi forme i pravila, nego da bi se učili sticanju vrlina koje Apostol Pavle naziva sveouržijem Božijim kojim treba da se opašemo da bi se mogli oduprijeti u zli dan, i odoljevši svemu da se održimo. (Ef, 6,13) da opstanemo i ostanemo djeca Božija, da budemo ljudi.
Amin.