Sveto jevanđelje na više mjesta svjedoči kako se Hristos iznova vraća jednoj važnoj temi. U susretima sa ljudima različitog socijalnog i etničkog porijekla, pola, društvenog statusa On se često dotiče pitanja odnosa između pravednika i grešnika, onih koji poštuju Zakon i onih koji su ga prestupili. Onih koji pripadaju izabranom narodu i povlašćenom staležu, koji vrše uglednu službu i onih koji su otpadnici, prezreni i odbačeni.
Tako vidimo da Isus poziva Mateja, jednog carinika – omraženog skupljača poreza za stranog osvajača, da bude Njegov učenik. Posjećuje dom oficira vojske koja je držala narod i zemlju kojoj je i sam porijeklom pripadao pod okupacijom. Razgovara sa ženom Samarjankom, što je za Jevrejina toga vremena bilo nepojmljivo i skandalozno. Govori priču o Milostivom Samarjninu koji jedini čini djelo milosrđa i priču o Bludnom sinu koji se pored svih počinjenih grijehova vraća ocu koji ga sa radošću dočekuje.
Ima u ovoj temi nečega duboko ljudskog i dramatičnog. Ona se tiče razumjevanja i prihvatanja osnovnih istina naše vjere. Hristos nam kroz primjere odnosa između pravednika i grešnika pokazuje kako je put vjere, put ka istini uzak, pun zamki i da onda kada pomislimo da smo na sigurnom putu, vrlo lako možemo da skrenemo u stranputicu. On nas upozorava na to da čak ono najsvetije što nam Bog daje kao putokaz na našem putu spasenja – zapovjesti i Zakon Božiji, mogu, ako ih ne prihvatimo srcem i ljubavlju, da budu na propast.
Problem koji Gospod ovom temom problematizuje je dubok i tiče se samog smisla čovjekovog postojanja i našeg odnosa sa Bogom. Problem na koji Hristos ukazuje je nedostatak ljubavi. Otvrdlo srce nije u stanju da u sebe primi Boga.
Bog stvara čovjeka po svome liku sa uzvišenim planom da on postane Božiji saučesnik u djelu oboženja svijeta. Tvorac prilikom stvaranja utiskuje u čovjeka iskru božanske svjetlosti iz koje može da se rasplamsa vatra vječnog života. Bog nas čini bićima sličnim Njemu, koja su sposobna da vole i da budu slobodna.
U Svetom Pismu je opisan jedan momenat u istoriji ljudskog roda koga hrišćansko Predanje naziva padom čovjekovim. Suština pada je da čovjek odbija Boga i Njegov poziv. Pored svih darova koje je dobio – a stvoren je kao jedino umno biće, kadro da misli, stvara, vlada, prvi čovjek ne uspjeva da ispuni prvu i osnovnu zapovjest – zapovjest ljubavi.
Sticanje ljubavi jeste naš najvažniji životni cilj. Zbog toga smo pozvani u postojanje – da volimo. A voljeti znači biti slobodan od egocentričnosti i demonske zablude da smo centar univerzuma.
Jer samoljublje može da pretvori našu bogolikost u karikaturu, u tragikomična bića zarobljena u košmaru izmišljenih, lažnih problema kojima mučimo sebe i svoje bližnje, ne primjećujući pri tome da se svijet oko nas raspada. Da gradovi i sela nestaju u požaru ratova, da leševi bezimenih ljudi plove našim rijekama.
Zato su draga braćo i sestre važne Hristove riječi, pouke, djela koja svjedoče o Njegovim susretima sa izopštenim, prezrenim, bezimenim. One ukazuju na veličanstvenu tajnu spasonosnog susreta Boga i čovjeka, tamo gdje se najmanje nadamo. Govore o ljudima koji su uprkos svom porijeklu, obrazovanju, socijalnim statusu, rodu, moralnom stanju uspjeli da prepoznaju ko je Hristos i zavape Njemu za pomoć, za spasenje.
To je učinila, kako danas čusmo, i žena Hananejka. Žiteljka krajeva sidonskih i tirskih, prostora u kome su od vajkada živjeli drevni neprijatelji Jevreja. Ova žena, mučena bolom zbog stradanja njene kćeri, kreće u susret Hristu znajući da zbog toga može da bude odbačena ili čak strogo kažnjena kako od svog tako i od jevrejskog naroda. Ne obazirući se na prezir Njegovih učenika ona Isusa naziva Gospodom, Sinom Davidovim, ispovjedajući njegovo mesijansko porijeklo. Strankinja, žena, pripadnica omraženog naroda svojom vjerom prepoznaje da je Isus Hristos – očekivani Mesija, Spasitelj.
U smirenju i tihoj nepokolebljivosti majčinske ljubavi Hristos prepoznaje snagu njene vjere. O ženo, velika je vjera tvoja; neka ti bude kako hoćeš! (Mt 15,28)
Hananejkin put, draga braćo i sestre, je jedini pravi put. On je naša jedina šansa da prepoznamo Onoga koji je došao među nas. Ako se oslobodimo stega samoljublja, ohole samozadovoljnosti, uskogrudosti, sitničavosti i krenemo od nule, od dna, od poznanja da smo bez ljubavi ništa, počećemo postepeno da spoznajemo istinu da nam je potrebna samo jedna mrva od Hljeba života da bi se nahranili besmrtnošću.
Radujte se dragi moji: Hristos je među nama! I jeste i biće. Amin.