Draga braćo i sestre u Hristu,
Sveto jevanđelje obiluje mjestima koja opisuju susrete ljudi različitog starosnog doba, staleža, obrazovanja, etničke pripadnosti sa Gospodom Isusom Hristom. Neki od njih su Ga prepoznali i povjerovali u Njega, ali mnogi nisu. Čak su, kako nam Pismo svjedoči, i oni Njemu najbliži bili često u nedoumici i sumnji ko je zaista bio Isus Nazarećanin.
Očigledno je da postoji određena prepreka koja čovjeka spriječava da u potpunosti upozna Boga. Između čovjeka i Boga, između tvorevine i Tvorca, između konačnog i beskonačnog postoji jaz koji jedino Bog može da premosti.
Sveto Pismo svjedoči o istoriji spasenja svijeta. U njemu je zabilježeno svjedočansto o otkrivanju volje Božije koji hoće da svijet, cijeli ljudski rod, svaki čovjek, pređe iz smrti u život.
Čitajući Sveto Pismo saznajemo da se Bog javlja čovjeku tajanstveno i lično. On se obraća konkretnim ljudima i poziva ih da sadejstvuju u izvršenju Njegove volje.
Bog se obraća Noju, Avraamu, Isaku, Jakovu, kasnije Mojsiju, Saulu, Davidu, prorocima i otkriva im da je dobar i pravedan. Poziva ih da oni i njihovi potomci postanu njegov narod učeći se pravednosti kroz zapovjesti i zakon.
Zapovjesti i Zakon Božiji su u Starom Zavjetu bili mjera prave vjere. Ko ispunjava riječi zakona i izvršuje zapovijesti, smatran je pravednikom i dostojnim slugom jedinoga Istinitog Boga.
Međutim, dolaskom Sina Božijeg na svijet, Bog nam u punoći svoje istine otkriva da Zakon jeste važan, ali da njegovo puko ispunjavanje nije dovoljno za uspostavljanje zajednice sa Bogom.
Hristos se suprostavlja tumačima Zakona, tzv. književnicima, učenim farisejima i sveštenicima razbijajući zabludu da je samo slovo zakona dovoljno za ispunjenje pravde i volje Božije. Jer vam kažem da, ako ne bude pravda vaša veća nego pravda književnika i fariseja, nećete ući u Carstvo nebesko. (Mt 5,20)
Teško su to prihvatali Judeji, narod izabrani. Sveti Apostol Pavle objašnjavajući piše: Jer ne poznavajući pravde Božije i nastojeći da svoju pravdu utvrde, ne pokoriše se pravdi Božojoj. (Rim 10,3).
Znači ne samo da Izrailj, tj. narod jevrejski koji je po predanju i zakonu bio izabran, nije poznao šta je pravda Božija, nego je uprkos svojoj revnosti potpuno promašio svoj put.
I opet se vraćamo na pitanje kako je moguće da neko ko poznaje Sveto Predanje, svjedočanstvo o Otkrovenju Božijem, ili neko ko je cijeli svoj život izučavao Zakon i Sveto Pismo, zna ga možda naizust i ubjeđen je da čini pravdu Božiju, čini nepravdu prema Hristu?
Iznova se pokazuje da poznanje Boga nije samo djelo uma i naših intelektualnih sposobnosti. U današnjem čitanju Jevanđelja smo čuli jednu veoma neobičnu povjest o istjerivanju demona iz dvojice bjesomučnih. Kada im je Hristos prišao, demoni koji su bili u njima povikaše: Šta hoćeš od nas Isuse, Sine Božiji? Zar si došao amo prije vremena da nas šučiš? (Mt 8,29)
Demoni ispovjedaju da je Isus, Sin Božiji. Takođe im je poznat plan Božiji o drugom Hristovom dolasku napominjući da je došao prije vremena. Znači pali anđeli poznaju ono što je Isusovim najbližim učenicima bilo nepoznato ili nejasno. I ipak ih to ne spašava!
Ali šta nas to čini bliskim Bogu?
Apostol Pavle piše, kako danas čusmo: Jer ako ispovjedaš ustima svojim da je Isus Gospod, i vjeruješ u srcu svojemu da ga Bog podiže iz mrtvih, bićeš spasen. (Rim 10,9)
Izvršenje zapovijesti i poštovanje Zakona Božijeg, služenje propisanih pravila, držanje postova, izučavanje Svetog Pisma, čitanje djela Svetih Otaca jeste put koji nas uči vrlinama i pravednosti ali nije potpun ako ne upustimo silu milosti Božije u srce svoje i spoznamo da je Hristos vaistinu vasksrao i da je tu, među nama i u nama. Da povjerujemo, Jer je Hristos, kako reče Apostol Pavle, završetak zakona za opravdanje svakom koji vjeruje. (Rim 10,4).
A vjera, kako nas uči Sveti Apostol, nije samo stvar uma, ubjeđenja ili principa. Ona je stvar srca. A srce je u predanju Drevne Crkve smatrano središtem čovjekovog bića. Samo ako u dubini sopstvenog bića prihvatimo svjetlost Vaskrsa, svjetlost vječnog Života, moći ćemo da susretnemo i prepoznamo Onoga koji je došao među nas.
Demoni su znali ko je Hristos, znali su da je On Sin Božiji ali su na Njega gledali sa strahom jer su neslobodna i porobljena bića, kojima su mržnja i bjes postali način postojanja.
Mi smo pozvani da Gospoda poznamo ljubavlju. Ako u Hrista povjerujemo, znači da smo ga zavoljeli. Jer se srcem vjeruje za pravednost (Rim 10,10).
Zato uzviknimo i mi drevnim hrišćanskim uzvikom Maranata! Što znači Gospode dođi. Dođi i osveti nas, oplemeni nas ljubavlju svojom da ne bacamo kamen osude na brata i sestru svoju, da ne zavidimo, da ne optužujemo lažno jedni druge nego da voleći Hrista, postanemo zaista Njegovi pravednici, pričasnici Istine koja oslobađa od nemira, straha, gnjeva, mržnje i svake druge duhovne nečistote.
Neka tako bude,
Amin Bože.