BESJEDA
NEDJELjA 9. PO DUHOVIMA – 14. AVGUST 2022.
Mt 14,22-34; 1. Kor 3,9-17
„Šta je čovjek da ga se sjećaš, šta li sin čovječiji da brineš za njega?“ (Ps 8,4)
Pita sa čuđenjem David Psalmopojac Boga. Ovo pitanje prati istoriju ljudskog roda od njenih samih početaka do današnjeg dana. I zaista šta je to što čovjeka čini vrijednim pažnje koju mu Bog poklanja? Čini mi se da je pogotovo danas, u naše vrijeme, veoma važno da se pokuša naći odgovor na ovo pitanje.
U vremenu raznih nedaća, u vrtlogu ratova, epidemija, ekonomskih kriza, kada strah i nespokoj sve više nagrizaju čovjekovu dušu, sve jačom biva sumnja u moć i postojanje onoga što zovemo ljudskost.
Pogođeni i razočarani nepravdom, sebičnošću, bezobzirnošću (nerijetko i sebi bliskih) ljudi, ili nijemi pred količinom zla i razaranja koje je čovjek u stanju da proizvede, pitamo se često da li je čovjek zaboravio svrhu svoga postojanja. Da li je ljudski rod, izgubivši svoj duhovni kompas, zalutao u bespućima sopstvenih zabluda, lažnih vjerovanja i nedjela?
„Šta je čovjek da ga se sjećaš?“ (Ps, 8,4)
U trenucima kada vjera u ljudsku plemenitost zatamni, je bitno prisjetiti se tajne koju nam Sveto Pismo otkriva o čovjeku, o njegovoj veličini i smislu njegovog postojanja. Psalmopojac David bogonadahnuto podsjeća:
„Ti si ga malo manjim od Boga učinio, slavom i čašću njega si ovjenčao, djela ruku svojih u vlast si mu dao“ (Ps,8,5-6)
Ovaj stih izražava osnovu biblijskog, hrišćanskog učenja o čovjeku: Bog stvara čovjeka malo manjim od sebe. On utiskuje u novostvoreno biće životvornu iskru svog blagodatnog prisutva, obdaruje čovjeka onim što biblijski jezik tajanstveno naziva ikonom Božijom. Bog ovjenčava čovjeka slavom i čašću, daje mu u ruke vlast na nad svojom tvorevinom, čini ga sadjelatnikom veličanstvenog plana oboženja cijele tvorevine. Bog daruje čovjeku smisao.
Sveti Apostol Pavle podsjeća, kako u nadašnjem čitanju čusmo, da je svaki čovjek hram Božiji i da Duh Božiji obitava u svakom od nas. (1. Kor 3,16)
Bog je dakle obdario svakog čovjeka dostojanstvom i slobodom koja sa sobom nosi odgovornost. To je zalog svetosti koji nam je On dao da nosimo u sebi i koji smo obavezni da čuvamo. Zato apostol Pavle dodaje: „Ako neko razara hram Božiji, razoriće njega Bog; jer je hram Božiji svet, a to ste vi.“ (1. Kor 3,17)
Svi ovi veličanstveni darovi koje čovjek dobija od Boga prilikom stvaranja treba da ugrađujemo u temelj na kome svako od nas treba da zida svoj život.
„Svako neka gleda kako zida“ (1.Kor 3,10) – kaže sveti Apostol. „Ako li ko zida na ovome temelju zlato, srebro, drago kamenje, drva, sijeno, slamu. Svačije će djelo izići na vidjelo…“ (1. Kor 3,13) Drugim riječima svako od nas je pozvan na odgovornost prema darovima koji su nam dati na rođenju i kasnije potvrđeni krštenjem, i da budemo sadjelatnici Božiji na djelu spasenja nas i cijelog svijeta.
A to ćemo uspjeti jedino ako prepoznamo da je istinski temelj našeg života Hristos.
U današnjoj jevanđeljskoj priči saznajemo kako Hristos u jednom trenutku, vidjeviši da su njegovi učenici u životnoj opasnosti, kreće ka njima hodajući preko vode. Zaprepašteni apostoli ne mogu da pojme šta se dešava i bivaju još više uplašeni, misleći da im u susret dolazi utvara. (Mt, 14,26) Najednom vjetar prestaje da duva, voda se umiruje i Gospod im se obraća govoreći: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se! (Mt 14,27)
Ova dramatična scena nam otkriva ko je ustvari Isus Hristos. Otkriva Nam Istinu o tome da Bog dolazi u svijet, da na tajanstven i nama nejasan način prihvata način našeg postojanja na sebe. On kroti i preobražava prirodu zbog jednog razloga – da bi prišao nama, da bi nas prizvao sebi i spasio od propasti koja prijeti našem postojanju.
Hristos je došao u lađu da bude sa svojim učenicima, apostolima i svima nama koji se trudimo da ga slijedimo, da na njemu gradimo naš život. Došao je da nas vodi kroz more života u mirnu luku. Ta lađa jeste Crkva, zajednica ljudi, svih nas, koji smo se okupili i okupljamo oko Hrista Bogočovjeka.
A plovidba lađom po vodi velikoj jeste život koji nam je dat na dar. Dat nam je kao šansa da se ostvarimo kao neponovljiva, veličanstvena bića, kao ikone Božije.
Hristos je krenuo ka nama i poziva svakog od nas ka sebi. Poziva nas iz dubine našeg bića, budi našu savjest i podsjeća da se uvijek vrijedi boriti za život, dobrotu, milost, ljubav. Krenimo mu i mi bez straha u susret. Pa iako, poput Petra ponekad u vjeri svojoj posustanemo i padnemo u vodu, znajmo da je Gospod Hristos tu, uz nas, i da nam pruža ruku podižući i tješeći nas riječima: Ne bojte se, ja sam, ne plašite se. (Mt, 14,27)
Amin.