BESJEDA U NEDJELjU MITARA I FARISEJA
(Lk 18,10-14; 1. Tim 4,9-15)
Dva čovjeka uđoše u hram da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. (Lk 18,10)
Ovim riječima počinje odlomak iz Jevanđelja po Luki koji smo danas čitali. U njemu smo čuli jednu od najpoznatijih Isusovih priča koja nas poučava jednoj vrlini koju je, čini se, u ovom vremenu jako teško naći a još teže steći. Riječ je o smirenju, vrlini koja se stiče na putu obnovljenja našeg unutrašnjeg bića.
Ali šta u stvari znači smirenje?
Nije lako dati odgovor na ovo pitanje, pogotovo ako živimo u vremenima punim nemira i buke.
Smirenje nastaje spoznajom da je čovjek jedno ograničeno, krhko, slabo, lakomo biće, nesposobno da opstane i preživi bez zajednice i veze sa nosiocem Mira.
Smirenju nas uče razni životni porazi, ta gorka iskustva kada često na bolan način shvatimo da i nismo baš toliko pametni, snažni, moćni, uticajni, važni, pravedni i dobri koliko smo mislili da jesmo.
Put ka smirenju je mukotrpan. Na njemu mi otkrivamo ona tamna, skrivena i ružna mjesta našeg postojanja, za koja dugo nismo htjeli da znamo i priznamo sebi da uopšte postoje. Da bi stigli do smirenja, moramo prvo sami sebi da pogledamo u oči i priznamo da smo nesavršeni, da smo niko i ništa.
I tek tada, kada smo ogoljeni u svojoj grješnosti i oslobođeni od iluzija o sopstvenoj veličini, dobijamo šansu da se napokon jednom iskreno obratimo Onome koji nas poziva u život. Mi tada otvaramo srce Bogu koji je i sam smiren. A Bog je smiren zato što je savršen. Njegova smirenost je Njegova slava i slava svake istinske ljepote, savršenstva i dobrote, i svaki onaj koji se približava Bogu i koji Ga upoznaje neposredno učestvuje u božanskoj smirenosti, koja oplemenjava.
Slika čovjeka koji kleči sam u usamljenom i udaljenom ćošku velikog Jerusalimskog hrama moleći se za jednu jedinu stvar Bogu – da ga Bog pomiluje grješnog, jeste upozorenje za svakog od nas i poziv da se zapitamo da li i mi u sebi prepoznajemo ovog drugog čovjeka, gordog sveštenika fariseja, koji ponosno iznosi pred Boga sve ono što on smatra da je njegov duhovni uspjeh, upoređujući neprestano svoju navodnu veličinu sa padom drugoga: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabljivci, nepravednici, preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u sedmici, dajem desetak od svega što steknem. (Lk 18, 11-12)
Jako je bitno da budno bdimo nad našom dušom, našim srcem, kako bi se sačuvali od zamke samoljublja i egocentričnosti, od samoobmane o sopstvenoj veličini i da znamo da nas od toga ne mogu sačuvati puko poštovanje i ispunjavanje pravila vjere i zakona. Ovom fariseju nisu pomogli ni post, ni molitva, ni život po zapovjestima, jer srce njegovo otvrdnu i posta hladno.
Nije slučajno da baš Pričom o mitaru i fariseju otpočinjemo pripremni period pred Veliki i časni post. Danas velikoposni period počinje sa jednim zahtjevom, molitvom za smirenje, koja predstavlja početak istinskog pokajanja. A pokajanje, iznad svega drugog, jeste povratak ka prvobitnom redu stvari. Ono je ukorjenjeno u smirenju, a smirenje – božansko i divno – njegov je plod i kraj.
Zato mila braćo i sestre čuvajmo se opakog grijeha farisejskog, budimo duhovno budni i svjesni toga da smo slabi, ne bi li i mi u našoj slabosti otkrili snagu molitve te iskerno zavapili: Bože, milostiv budi meni grješnome!
Amin