Sveti Apostol Pavle, kako danas čusmo, ohrabruje hrišćane grada Rima riječima da nam je spasenje sad bliže nego kad povjerovasmo. Jer noć poodmače, a dan se približi (Rim 13,11).
Noć poodmače. Hrišćanski pisci su često noć ili tamu koristili kao metaforu za opis poremećenog stanja čovjekovog postojanja. I Hristos koristi ovaj izraz kada upozorava da će grešnici završti u tami najkrajnjoj. (Mt. 8,12)
Tama noći je odvajkada doživljavana kao prostor i vrijeme u kome se susreću dvije realnosti, dva svijeta: svijet naše svakodnevnice, sa svim svojim brigama, planovima, željama, prepušta prostor tajanstvenom svijetu sjenki, skrivenih htenja, mračnih misli i strahova. U tami naše najskrivenije tajne i strahovi dobijaju svoj sablasni oblik. Oci i podvižnici Crkve su učili da je kasno (gluvo) doba noći vrijeme kada nas demoni najžešće napadaju.
Rekao bih da Apostol Pavle opisuje naše cijelokupno postojanje kao noć. I zaista draga braćo i sestre, mi kao bića tumaramo kroz naš život kao da smo izgubljeni u tamnoj noći. Mislimo da smo našli smisao i da naš život ide u pravom smjeru, da bi u jednom trenutku shvatili da smo zalutali i da ne znamo gdje se nalazimo. Umišljamo da smo nešto vrijedno stekli da bi se to na kraju pokazalo kao obična magla i opsjena.
U tami noći se suočavamo sa sopstevnim demonima sujete, samoljublja, zavisti, mržnje i ne znamo kako da im pobjegnemo. I neprestano bivamo mučeni raznim strahovima: strahom da ne izgubimo nešto što ćemo neminovno da izgubimo, strahom od samoće, da ne budemo voljeni, da smo beznačajni. A korijenu svih strahova leži strah od našeg poslednjeg (ili ako hoćete prvog) neprijatelja – od smrti.
A nasuprot noći i tami stoji svjetlost. Svjetlost je mnogim vjerama i učenjima bila simbol života. Život svih bića na Zemlji doslovno zavisi od sunčeve svjetlosti. U hrišćanstvu se svjetlošću opisivalo prisustvo životvorne božanske sile u tvorevini. Apostol Pavle nas poziva da Odbacimo, dakle, djela tame i da se obučemo u oružje svjetlosti. (Rim 13,12) A svjetlost svijetu je, kako nam On sam otkriva, Gospod Isus Hristos. (Jn 8,12)
I ovdje nam se, draga braćo i sestre, otkriva tajna spasenja, preobraženja svijeta – U svijet dolazi drugo lice Svete Trojice, Sin Božiji da ga prosvijetli i odagna tamu noći. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima (Jn 1,4)
I kao što pred pojavom fizičke svjetlosti tama nestaje, sjenke i siluete čile tako ponovo možemo da vidimo svijet oko sebe onakvim kakav on zaista jeste, tako i kada se Hristos pojavi i svojim božanskim postojanjem useli u naš život, sve mračne misli, brige, strasti koje nas more nestaju gubeći svoj lažni smisao.
Hristos svojom životvornom svjetlošću obasjava cjelokunu tvorevinu i svako živo biće pokazujući da samo njome osvjetljeni možemo da postojimo. Svjetlost života pobjeđuje tamu smrti.
Bog nam nudi tu svjetlost, nudi nam vječni dan, nudi nam život u Istini, ali da bi to dosegli neophodno je da učinimo prvi i osnovni korak – da povjerujemo u Njega. A povjerovati znači ukazati povjerenje drugome i njegovoj dobroj volji koju nam nudi.
Crkva se danas sjeća izgnanja Adamovog i Evinog iz raja, tajanstvenog događaja koji je obilježio istoriju ljudskog roda. U biblijskom opisu ove priče mi vidimo da Adam i Eva nisu povjerovali Bogu. On ih postavlja za čuvare rajskog vrta, poklanja im svoje povjerenje na koje oni ne odgovaraju istom mjerom. Naprotiv, svojim malovjerjem naši praroditelji propuštaju priliku da budu saučesnici u ispunjenju Božijeg plana o uspostavljanju jedinstva Boga i čovjeka.
Osnovna istina koju nam hrišćanska vjera otkriva je da Bog, uprkos svemu, ne odustaje od čovjeka. I zaista On šalje Sina svoga među nas da bude svjetlost svijetu.
Draga braćo i sestre, to je i jeste osnovna tema Velikog posta – iscjeljenje naših umnih snaga i naše volje ne bi li ponovo bili sposobni za bogospoznanje, za prihvatanje Boga koji nam se na tajanstven način otkriva.
Hristos nas poziva da postimo tajno, da ne ističemo to kao neko naše dostignuće ili vrlinu, da time ne privlačimo pažnju. Post je vrijeme samopreispitivanja i iskrenosti prema sebi i drugome. Vrijeme kada hrabro treba da se suočimo sa svojim mrakom. Vrijeme pokajanja.
U postu treba ozbiljno da se potrudimo da izađemo iz sijenke sopstvene egocentričnosti i počnemo da učimo da dijelimo dobro sa bližnjim svojim, da praštamo i da molimo za oprost, da volimo.
Pogotovo se čuvajmo osuđivanja drugih. Koji jede neka ne prezire onoga koji ne jede; i koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede, jer ga Bog primi. Ko si ti što osuđuješ tuđega slugu? (Rim 13,14)
Noć poodmače, dan nam se približi. Draga braćo i sestre, otpočnimo velikoposni put iz tame grijeha u svjetlost života, iz smrti u vaskrsenje, riječima molitve koju sveštenik izgovara na kraju svake jutarnje molitve dočekujući novi dan: Hriste, Svjetlosti istinita, Ti prosvjećuješ i osvećuješ svakoga čovjeka koji dolazi na svijet; neka nas ozari svjetlost lica tvoga, da u njoj ulgedamo nepristupnu Svjetlost.
Amin.