U početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog. On bješe u početku u Boga. Sve kroz njega postade, i bez njega ništa ne postade što je postalo. U njemu bješe život, i život bješe svjetlost ljudima. I svjetlost svijetli u tami, i tama je ne obuze. (Jn 1,1-5)
Ovim riječima počinje Sveto Jevanđelje po Jovanu, čija se prva glava čita na Svetoj Liturgiji na dan najvećeg hrišćanskog praznika, Vaskrsenja Gospoda našeg Isusa Hrista.
U radosti objave velike i blage vijesti o pobjedi života nad smrću, svjetlosti nad tamom, ljubavi nad sjenkom mržnje, mi slušamo tajanstvene riječi kojima nam bogonadahnuti Apostol kazuje da se Vakrsenjem Hristovim ispunjava volja Božija koji sebe otkriva svijetu sa željom da ga svijet upozna i u ljubavi prihvati Njegov poziv na spasenje.
Mi tako saznajemo da „u početku bješe Logos (Riječ), i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog.“ (Jn 1,1)
Po dopuštenju i promisli Božijoj Sveti Jevanđelista riječju logos imenuje ono Lice Svete Trojice koje od vječnosti postoji jer je i ono samo Bog. I upravo se kroz ovo Lice Bog otkiva svijetu, svojoj tvorevini, čovjeku. Logos postaje tijelo, postaje čovjek i time počinje istorija spasenja svijeta koja vrhuni u događaju Vaskrsenja a završava Vaznesenjem Gospodnjim.
Logos na grčkom jeziku, pored mnogih drugih značenja, znači riječ. Bog nam se dakle javlja riječju. A riječ jeste autentični izraz umnog, duhovnog bića. Riječju mi otkrivamo drugome stvarnost našeg unutrašnjeg, duhovnog svijeta. Riječu iskazujemo iskonsku potrebu našeg bića da podjelimo naše misli, naše emocije, želje, snove sa drugima. Riječ po sebi jeste uvijek izraz otkrivanja istine o sebi. Nema snažnije i istnitije poruke koju jedno biće može da saopšti drugom od one, izražene u dvije riječi: „volim te“.
Hrišćanstvo je od samih svojih početaka bila vjera riječi. Hristos se u svojim propovjedima pozivao na slovo već napisanih zakona, učenja, proročanstava, objašnjavajući njihovo značenje kroz razne priče. Hristovi učenici su sakupljali i zapisivali Njegove riječi, opise Njegovih djela i čuda. Svjedočanstvo susreta čovjeka sa Bogom je zapisano riječima u Knjizi koja čini osnovu hrišćanske vjere i učenja.
Hrišćani su vijekovima izražavali iskustvo svoje vjere i unutrašnjeg susreta sa svojim Tvorcem riječima kroz molitvu, blagodarenje i proslavljanje Boga, bogosluženjem i pojanjem, pisanjem duhovnih i bogoslovskih knjiga.
Riječ jeste izraz čovjekove duše, kroz nju svaki čovjek otkriva drugome koliko je (ili pak koliko nije) obrazovan, plemenit, prosvjetljen, produhovljen.
Zato je Crkva misiju širenja riječi Božije i istine o Njegovom poslanju među razne neznabožačke, neprosvjetljene, nepismene narode prepoznavala kao djelo i podvig ravan apostolskoj misiji. Jer prevesti nekome na njegov jezik riječ kojom se Gospod obratio svijetu i dati time šansu da je shvati, jeste svjedočanstvo velike ljubavi, stvaralaštva i žrtve.
Danas proslavljamo dvojicu svete braće koji su svojim trudom, istrajnošću, obrazovanjem a nadasve ljubavlju i žrtvom otvorili vrata istinite vjere slovenskom rodu.
I ne iscrpljuje se njihovo djelo samo, ma koliko to veličanstveno i veliko bilo, u sastavljanju jednog potpuno novog pisma, prevođenju svetih i bogoslužbenih knjiga na slovenski jezik i neumornu misiju među tim varvarskim narodom. Sveti Kirilo i Metodije su svojim djelom, po Božijem dopuštenju, dali mogućnost pokoljenjima Slovena da izraze svoju misao i podjele svoju emociju sa drugim, da ostave svoje svjedočanstvo i trag u vremenu koje im je dato.
Sveta ravnoapostolna braća su, boreći se protiv jedne opasne jeresi koja je pogubno učila da se samo na tri jezika može i smije čitati Sveto pismo i vršiti bogosluženje, ispovjedili istinu o Bogu koji se otkriva kroz svoju Riječ, svoj Logos, svoga Sina cijeloj tvorevini i svim narodima i svim jezicima do kraja vremena.
Bog nam je svojim javljanjem otkrio da je svaki čovjek stvoren po Njegovoj slici (ikoni) i da nosi u sebi duh koji može da se izrazi kroz riječ. Svako od nas, u vremenu koje mu je dato na spasenje, može da iskaže snagu svoje čežnje za smislom, za ljubavlju, za Bogom na jeziku koji mu je maternji.
Ukoliko otvorimo srce svoje i istinski pozovemo Boga u sebe, bladotana sila Njegovog prisustva u nama će osvetiti naše biće, dušu, um i naš jezik.
Svaki čovjek je pozvan da bude svet u Duhu i svaki jezik, ne samo jevrejski, latinski, grčki ili crkvenoslovenski, može da bude svet onoliko koliko ga mi svojim djelima i svjedočanstvom učinimo dostojnima svetosti koju nam Gospod izobilno daruje.
Zato draga braćo i sestre, odazovimo se Bogu, primimo ga u sebe, osvjestimo naše biće, oplemenimo naš jezik i obogoslovimo svaku našu riječ ne bi li dostojno opravdali ime koje nosimo – ime hrišćansko.
Hristos vaskrse!