BESJEDA
SREDOPOSNA NEDJELjA VELIKOG POSTA
3. april 2022.
O rode nevjerni, dokle ću s vama biti? Dokle ću Vas trpjeti? Mk 9, 19
Ove riječi odjekuju našim bićem, budeći nas iz sna i duhovne obamrlosti, pozivajući nas da se zapitamo gdje nas to naš život vodi i šta to treba da učinimo, ne bi li se prenuli i krenuli da mijenjamo stanje naše svijesti, ne bi li počeli da ispunjavamo naše postojanje smislom.
Tema kojom se bavimo ove, četvrte nedjelje Velikog posta jeste tajna vjere. U današnjem čitanju odjeljka iz Svetog jevanđelja smo čuli priču o susretu Gospoda Isusa sa čovjekom koji je nosio teški krst roditeljstva, jer je morao da se brine o sinu u kome je, kako veli Sveti apostol Marko, od djetinjstva bio duh nijemi. (Mk 9, 17).
U ovoj dirljivoj sceni susreta tugom i brigom iznurenog oca sa Isusom, otkriva se suština bogočovječanskog odnosa, i veoma je bitno za svakog čovjeka da shvati od čega je taj odnos sazdat. A sazdat je, ili bolje rečeno, trebalo bi da bude sazdat, od uzajamne vjere jednog u drugog – čovjeka u Boga, u Njegovo sveiscjeljujuće prisustvo i milost, u Njegovu brigu i ljubav, ali i vjere Boga u čovjeka. Jer, kako nam sveštena istorija Božijeg otkrivanja svijetu kazuje, Bog od samog praskozorja svijeta, od početka njegovog stvaranja projavljuje svoju vjeru u čovjeka, u njegovo poslanje, u njegove snage. Bog vjeruje u čovjeka, jer ga poznaje, jer poznaje svakog od nas. A kako i neće, kada je kako u prvočovjeka Adama, tako i u svako drugo ljudsko biće u istoriji čovječanstva udahnuo dah života i utisnuo u njega tajanstveni odsjaj svoga lika. Bog vjeruje u svakog od nas jer On zna da smo u stvoreni da postanemo bića svjetlosti i dobra, bića koja su sposobna za stvaralaštvo i ljubav.
Bog vjeruje u svakog od nas jer nas On neizmjerno i bezrezervno voli. Voli onako, kako roditelj voli svoje dijete i onda kada ga ono iznevjeri, povrijedi ili ostavi. Bog toliko voli svijet i rod ljudski, da je poslao Sina svoga Jedinrodnog među nas da bi nas On spasio od prijetnje ništavila i propasti smrti.
Svjedočanstvo o tome da je Bog došao među nas i da je On preuzeo na sebe teški krst naše konačnosti i propadljivosti ne bi li obnovio palu našu prirodu svojim stradanjem i preporodio je u bogoliki način postojanja, jeste osnovna istina koju ispovjeda vjera hrišćanska. Vjera koja jeste, kako reče Apostol Pavle moćna utjeha za sve nas koji smo se odlučili da se držimo nade u Hrista. (Jev 6,18) Vjera u Hrista je kotva, sidro, naše duše, čvrsta i pouzdana (Jev 6,19) koja nas drži na površini života. Bez nje ćemo izgubiti bitku sa propadljivošću, sa grijehom, sa smrću.
Jako je važno da se probudimo iz stanja jednodušnosti i duhovne apatije, da priznamo prije svega sebi da smo bića nepouzdana, varljiva, slaba, sklona padu. Ne bi li i u teškim trenuctia života, u dubini našeg srca mogli da čujemo Hristove riječi kojim nam se On tješeći obraća: sve je moguće onome koji vjeruje. (Mk 9,23)
Otkrivajući vjeru u sebi, boreći se za nju, mi počinjemo ponovo da usmjeravamo naše biće ka Bogu. Na taj način mi otvaramo naše srce za blagodat Božiju koja ulazeći u naše postojanje postepeno preobražava naše energije, otkrivajući nam iznova silu slobode, čineći nas ponovo sposobnim da volimo, da gradimo mir u sebi i oko sebe.
Sve ovo, draga braćo i sestre u Hristu, jeste put kojim svako od nas treba da krene. To je uski put koji nas kroz pokajanje vodi ka iscjeljenju i preobraženju. To je put ka Jerusalimu, put ka Vaskrsenju. Na njega krećemo onog trenutka kada poput onog skrhanog roditelja zavapimo: Vjerujem, Gospode, pomozi mojemu nevjerju! (Mt 9, 24)
Amin.