I carinik i farisej
Do poslednjeg izdaha čovjek je nesiguran.
Ne zna da li će trku istrčati do kraja.
Pred ciljem mnogi posrnu.
Pogrešan korak i odabir najčešće učine najsigurniji.
Oprezan ne ispituje dubinu vode obema nogama. Oprezan čovjek tri puta mjeri, jednom sječe.
Duhovno oprezan moli se za trezvenoumlje, a trezvena misao određuje blagosloveno djelo. To biva od dara Duha Svetoga.
Gospod nam je jedina Uzdanica i Garant da nećemo potonuti pred Lukom spasenja.
Neizvjesnost u životu, strah od zbivanja na zemlji, strepnja zbog posla, briga za novac, razvijaju nesiguran duh u čovjeku.
Čovjek onomad u doba Ovaploćenog Logosa u Jevanđelju i čovjek sadašnjice iste “muke muče” zbog prevelike brige koja nastaje od egoizma koji je toliko razvijen da ga licemjer i ne primjećuje; ustima je blizu Gospodu jer govori riječi namazane medom, i lažno se predstavlja, a srce sve užasnutije jer ga nosilac sve više udaljava od Istine, tj Gospoda.
Dakle, nesiguran čovjek pravi se da je siguran i staje prvi u red, prvi do oltara, prvači, želi da odnese nagradu svima ispred nosa, a ne zaslužuje ništa. Nije hrišćanski reći da zaslužujemo prezir, nego možda se promjenimo zbog onog patuljčića što se sakrio iza stuba…
Veli naš narod da “možeš kako hoćeš ali ne koliko hoćeš”, i: “ničija nije do zore gorjela”. To se odnosi na fariseja koji je lažni vjernik. On ne vjeruje u Gospoda, on nema strah Gospodnji, on nije mudar, on je lukav i laže, a znamo da je otac laži đavo, a opet poslovica veli: “u laži su kratke noge”.
Te odmah poslije njegovog lažnog teatralisanja u hramu gdje gordo viče, (a uzalud vika bezumnika): hvala ti Bože što nisam kao drugi!
U dubini duše zna da laže.
Dok iza njega i iza nas stoji sakriveni pravednik koji je carinik po zanimanju, i zna da nije omiljen od većine. Izgleda ništavan a ono kao Avelj. Međutim, on se boji Boga, i voli Boga svim srcem, umom i dušom. On živi sa uzdanjem u Boga. On ne vara, ne krade, ne laže, i iako skriva koliko vjeruje – baklja Duha Svetog i sada nas zadivljuje i nadahnjuje ovim čovjekom Božijim koji nasuprot gordeljivca koji ga s umišljene visine svoje gleda, (tj iz provalije pada čovjekova), smireno se velikan istinski udara u prsa i u sebi ponavlja: Bože, milostiv budi meni grešnom!
Draga braćo i sestre, u svima nama i iz svih nas ponekad progovara carinik, a još češće farisej.
U životu svome bivamo i fariseji i carinici, i licemjeri, a ponekad smireni.
Neka bi Bog dao svima nama jarku želju i plamenu molitvu carinikovu, da naš poslednji izdah bude: Bože, milostiv budi meni grešnom.
To he cilj života našega.
Da nas pomiluje i spase Gospod.
Najgori
Vele da je “psiho”, a dobar
“Arogantan”, a meke duše
“Za Boga ne zna”, a plemenit
“Lopov”, a svima daje
“Grešnik otvoreni”, a tajno pomaže
“Viče i glasan”, a u srcu Tihon.
“Bludnik je”, vele, i pijanac, ali boljeg čovjeka na daleko nema!
“Propalica i neradnik”, nikom ne zavidi
Oči me moje varaju,
i misli pogledom vođene griješe;
Uši što čuju: sve baš nije tako!
Vidjeti i čuti, izgleda, onda ću,
kad istinski shvatim:
Bolji od mene svi su!
Ja imena Hrišćanin:
najgori od svih, a ljubiš me Gospode.
Nit’ dobar, ni duše meke,
bez plemenitosti, nikom ne dajem,
niti pomažem, u srcu haos,
i zavidim Marmeladovu na pijanstvu…
Pomiluj i spasi ovo što je Tvoje,
Vaskrsli Isuse, jer Te, ipak,
ljubim više od svega i svih!
o. Simon
