Prvi korak ka Vaskrsenju Hristovom
Draga braćo i sestre i draga djeco,
danas je dan u kome pravimo prvi korak ka prazniku Vaskrsenja Hristovog. Ovim jevanđelskim tekstom, sada pročitanim, počinje put ka Vaskrsenju Hristovom, temelju na kome stoji Crkva, kamenu na koji se Crkva oslanja dvije hiljade godina i koga da nema sva Crkva i njena dvijehiljadugodišnja priča sasula bi se u prah i pepeo.
Važnost današnjeg jevanđelja može se smjestiti u jedan pogled, pogled u lice drugoga, lice na kome se može ugledati Bog. Kako je to vidljiv Bog na licu drugoga na divan način nam dočarava prije više od pola vijeka snimljeni film „Ben Hur“. U ovom čudesnom filmu Isus se ne pojavljuje licem u kadru. On se pojavljuje kao onaj koji poji vodom Judu Ben Hura, rimskog roba koga rimski vojnik u tom momentu ponižava i ne dozvoljava mu da se, umirući od žeđi, napije vodom. Isus ne mareći za to šta mu davanje vode žednom Judi može donijeti, smjelo poji žednoga. Drugi put kada se Juda, postavši ponovo slobodan čovjek, susreće sa Hristom je dan Velikog Petka kada se u kadru pojavljuje Isus prikazan sa leđa kako nosi krst ka Golgoti i pada pod njim. Juda i ne znajući da je to Gospod pritrčava mu sa usrdnim sažaljenjem, noseći vodu da ga napoji i tada u Njemu prepoznaje Onoga koji je njega napojio onda kada je bio najžedniji u životu. Oba puta, a pogotovo ovom drugom prilikom u sjaju Judinog lica vidi se Bog i u njegovom licu postoji nešto što nas privlači da poželimo da taj Bog bude onaj kome ćemo se predati, da on bude naš Bog onako kako je Judin i da mi budemo Njegovi.
Kome se od nas javio i licem pokazao Bog draga braćo i sesetre? Ima li toga među nama? Ja sam čuo samo za jednoga u vijeku koji je iza nas. U dvadesetom vijeku javio se čudesnom i divnom starcu Siluanu Atonskom u momentu njegove najveće tuge i očaja na njegovom bogotražiteljskom putu. Pred njega je licem stao Hristos i rekao mu one čudesne riječi „Drži um svoj u adu i ne očajavaj!“ Od toga susreta pa kroz višedecenijski podvig starca Siluana kao i po upokojenju njegovom lice njegovo sija pred nama i govori nam o Bogu sa kojim se susreo i čije lice ga je obasjalo.
Koliko Boga možemo vidjeti u licu drugoga čovjeka govori nam još jedan veličanstveni propovijednik Isusa – otac Aleksandar Šmeman. On je govorio da je toliko oduševljen apostolom Pavlom i da mu tako sve vjeruje da bi njegovoj propovijedi vjerovao da nema ni jedne druge riječi niti bilo kakvog svjedočanstva o Gospodu. Moje oduševljenje i oduševljenje desetina sveštenika, koje lično poznajem, tim ocem Aleksandrom je isto kao njegovo oduševljenje apostolom Pavlom. I mnogi sigurno mogu reći danas da nije bilo ni apostola Pavla, čija svjedočanstva o Bogu skoro svake nedjelje čitamo u našim Crkvama, vjerovali bismo propovijedi oca Aleksandra Šmemana i sjaju njegovog lica koji svjedoči o Bogu.
Zašto je sve ovo važno draga braćo i sestre? Zašto su nam važni svi ovi ljudi? Zato što mi danas praveći prvi korak ka Vaskrsenju Hristovom, odnosno prema Krsto-Vaskrsnom prazniku, prema tome danu kada će Gospod opet na svoja leđa uzeti krst i krenuti na Golgotu, trebamo da se zapitamo kada Ga mi vidimo u tom danu šta će se vidjeti tada na našem licu i da li će neko gledajući u naše lice povjerovati u našeg Boga?!? Praveći danas prvi korak na našem dugom putovanju ka Vaskrsenju Gospodnjem mi treba da se zapitamo šta se to vidi na našim licima?
Ljudi u Crkvi, pogotovo na početku svog života u njoj, se brinu o spoljašnjim i tjelesnim stvarima, poput posta. Pitaju se treba li postiti na vodi ili na ulju ili na ribi. Brinu se o svojim tjelesnim strastima, kako da ih ukrote i usklade sa hrišćanskim životom. Stotinu takvih pitanja se javlja u početku hrišćanskog života i sva su važna, ali većma se trebamo pitati šta se to vidi na našem licu, vidi li se dobrota ili se vidi zloba, vidi li se ljubav ili se, ne daj Bože, vidi mržnja? Šta to iz nas sija i koga i kako mi možemo privući Hristu? Jesmo li takvi da neko može reći: krenuo sam u Crkvu jer sam povjerovao tom čovjeku? Kao što je Šmeman rekao za Pavla i kao što mnogi mogu reći za Šmemana kažem vam da sam sa svojim prijateljima tokom studija išao u Crkvu u kojoj je služio sveštenik kome smo vjerovali. Vjerovali smo mu da vjeruje i vjerovali smo da je njegov Bog i naš Bog.
Nije potrebno da nosimo mantiju ili imamo neko zvanje ili položaj da bi neko povjerovao u našeg Boga, ali to kakvi smo mi i kakvim duhom odišemo, šta sija iz našeg bića važno je prije svega za nas, našu dušu i naše spasenje, a biće presudno da li će neko reći da može vjerovati u našeg Boga.
Vratimo se Zakheju. On ne traži da Isus riješi bilo kakav njegov problem, ne vuče ga za rukav i ne poziva ga u svoj dom, misleći da bi baš kog njega trebalo da svrati u goste. Ne! On ide samo da vidi Isusa. Gdje se to mi zapućujemo samo da vidimo nekoga i ima li neko će doći samo da nas vidi? Crkva od danas pa na putu ka Vaskrsu, ne daje gotove odgovore već, prije svega pred nas postavlja pitanja, a na nama je, da dobro postavivši ta pitanja sebi, damo odgovore. Na kraju pripremnog perioda, nedjelju prije nego što ukoračimo u post jevanđelje koje se čita na liturgiji je jevanđelje o našem odgovoru. O tome šta ćemo mi reći Bogu kada se susretnemo sa njim licem k licu.
Neka se naše oči otvore da vide one koji sjajem svoga lica svjedoče o Bogu i da mi inspirisani njima zasijamo i neka bi Bog dao da se lica naša sijaju onako kako se sijalo lice Zakhejevo, da bi nam Gospod rekao: Danas želim da svratim u tvoj dom!
Bogu našem koji nas nas obasjava svjetlošću lica svoga i ljubavlju svojom privlači u Carstvo svoje neka je slava i hvala u vijekove vijekova! Amin!