Dragi dobrotvori, dobročinitelji i dobroželatelji, dobro veče i dobro nam došli na ovu večeru!
Za nas hrišćane, znate to vrlo dobro, upravo se jedna večera nalazi među najvažnijim događajima u istoriji spasenja. Gospodnje rođenje u tijelu, njegovo krštenje, preobraženje, raspeće i vaskrsenje – svi ti događaji iz prošlosti, kao i njegov drugi dolazak, koji iščekujemo i ka kojem stremimo, povezani su i posvjedočeni kroz jednu večeru koja se zove Tajnom, misterijom, i to ne zato što se zbila u tajnosti, već zato što otkriva tajnu života i postojanja.
Kada je blagoslovio hljeb i vino na večeri sa svojim učenicima, Gospod Isus Hristos im je tada rekao: ,,Ovo činite u moj spomen”, dodajući još i ovo: ,,Kad god hljeb ovaj jedete i čašu ovu pijete, smrt moju objavljujete i vaskrsenje moje ispovijedate”, što zapravo znači ,,Kada god ovo činite, ja sam sa vama”.
Dragi prijatelji, i liturgije prvih hrišćana, onih iz prva tri vijeka, bile su upravo i isključivo večere ljubavi. Njihov naziv doslovno je bio LjUBAV ili, na grčkom, agape. I zato među nama hrišćanima mora da važi ovo: kada vas neko pozove na večeru, to je isto kao da vam kaže da vas voli, a to isto važi i za odziv! Na večeru pozivamo prijatelje! Iznosimo ono što najbolje imamo! Oblačimo najljepša odijela! A zašto je to tako? Zato što bez prijatelja, bez onih koje volimo, najljepša jela i pića su prah i pepeo u koji ćemo se, ukoliko živimo bez ljubavi, naposljetku pretvoriti. Jer ukoliko ono što imamo na stolu ne dijelimo, umrijećemo možda puna stomaka, ali vječito gladni života. Zašto? Zato što jedino ljubav može dati smisao životu, jedino ona u nama pobjeđuje smrt, jedino se ona dijeljenjem ne umanjuje, već raste i umnožava. Živi i besmrtni znamen te tajne za nas hrišćane jeste večera na kojoj, dijeleći zemaljska dobra, rastemo i uziđujemo sebe u Nebesa, odnosno u samoga Boga čije je biće upravo i jedino Ljubav.
Dopustite mi da večeras s vama podijelim i jedno duboko lično sjećanje. Riječ je o sjećanju na posljednje dane života moje majke, koje sam proveo u razgovorima s njom. Bile su joj 82 godine. Čudnih priča je tu bilo, često veoma duhovitih i neočekivanih, što mi i danas pruža naročitu utjehu. Jednom sam joj tako došao, ona je u bolovima i mukama, a ja je pitam ,,Kako si?”. Kad se malo uspravila, kaže mi ,,Kako sam… Kako da ti kažem, nisam još nikada umirala pa da znam da ti kažem kako je to!” U toj muci smo se nasmijali oboje, ona hrabra i stamena, a ja radosno posramljen hrabrošću žene kroz koju mi je Bog darovao život! Drugom prilikom upitah je: ,,Možeš li mi reći šta je to ljubav?” Na trenutak, ali samo na trenutak se zamislila i odgovorila mi: ,,Ljubav je ono kada mi sjednemo pa večeramo.” Kao neizreciva utjeha i radost, pred mojim očima tada oživješe mnogobrojne slike našeg toplog doma i večere u našoj skromnoj planinskoj kući. Činilo mi se da ništa pametnije o pravoj ljubavi među ljudima nisam za svog života čuo.
I za sami kraj da pomenem i to da je veliki veliki filosof, Platon, svoj dijalog o ljubavi nazvao imenom večere, odnosno Gozbe, onakve kakva je i ova naša. On nam kaže kako se Sokrat, koji inače nije mario za odijevanje i koji je volio da hoda u iznošenim haljinama i bosonog – te večeri, kada je voljeni pjesnik Agaton priređivao večeru, naročito lijepo obukao. Jedna zvanica ga srete takvog, okupanog i lijepo obučenog, u sandalama, pa se začudi i upita ga: ,,Gdje si se ti tako lijepo spremio?” A Sokrat odgovori: ,,Idem kod Agatona na gozbu i htio sam da budem lijep, jer idem kod lijepoga.” A znajte da su za stare Helene ljepota i dobrota bile ne samo neodvojive već gotovo jedna te ista stvar, i to ne bilo kakva, već božanska.
Zato vam, dragi prijatelji, večeras zahvaljujem za vašu dobrotu i za svaki vaš dar. Već je sam vaš odziv za nas neprocjenjiv dar! Bog vas blagoslovio i svako Vam dobro darovao!
