U subotu, 27. januara 2024. godine na praznik Svetoga Save, prvog srpskog Arhiepiskopa i prosvetitelja, patrona Sabornog hrama, služena je Sveta arhijerejska Liturgija. Njegovom Preosveštenstvu Episkopu diseldorfskom i njemačkom i vikarnom Episkopu humskom, pored sveštenstva Eparhije, na liturgijskom sabranju sasluživali su i predstavnici drugih pomesnih Crkava: Episkop ariansuski g. Vartolomej i arhimandrit Teofan (Grčka pravoslavna Mitropolija u Nemačkoj, Egzarhat za Centralnu Evropu), i sveštenik Josif (Rumunska pravoslavna Crkva). Besjedu na praznično Jevanđelje održao je Vladika Grigorije. Nakon bogosluženja, u sali Eparhijskog centra osvećena su slavska znamenja uz pozdravno slovo Episkopa Vartolomeja. Pevanje himne Svetome Savi i dečije recitacije obeležile su prvi tematski dio Svetosavske priredbe dok je u drugom delu održan nastup KUD-a Moravac iz Diseldorfa. U ostatku dana prisutne goste zabavljao je muzički trio Kalem.
Odjeljak jevanđeoske besjede Vladike Grigorija:
Dragi narode Svetoga Save, danas slavimo Svetoga Savu. Za nas koji živimo u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom hramu naročito treba da znamo da je Sveti Sava naš otac i pastir Duhom Svetim, da je Sveti Sava tamo gdje je i Hristos a Hristos je svugdje i na svakome mjestu. Draga braćo i sestre, Sveti Sava je, kao što znate, kao sin velikoga župana Stefana Nemanje i princ prestolonasljednik, otišao u grčku zemlju, otišao je na Svetu Goru. Tako se poučavao, učio jezicima, zakonodavstvu, redu kakav samo može biti u manastirima, napisao studenički tipik, hilandarski tipik, karejski tipik, preveo Nomokanon a onda, kada se za to ukazala prilika, od smirenog monaha pretvorio se u neopisivog diplomatu i izdejstvovao od tadašnjeg vizantijskog cara i patrijarha autokefalnost za našu crkvu. Zatim, vratio se sa svim svojim znanjima i duhovnim dostignućima i od jednog plemena na Balkanu načinio narod. Kako? Tako što je taj narod uveo u zajednicu hrišćanskih naroda, tako što je od toga naroda načinio da bude narod koji zna ko je, koji zna kuda ide i koji zna šta hoće ali koji zna da bude u zajednici sa drugim narodima. Braćo i sestre, nema ništa teže na ovom svijetu, a toga ste svi svjesni podižući svoje porodice, nema ništa teže na ovom svijetu nego stvoriti složnu i blagoslovenu zajednicu, zajednicu u kojoj svaki čovjek, pojedinac, jedinka, veličanstven i neponovljiv ali koji kao takav još uvijek ne može mnogo dok se ne ujedini sa drugim ljudima. Jutros mi je na um pala jedan pomisao, dok su djeca imala probu za današnji nastup, koja objašnjava jednim jednostavnim primjerom šta bi to bila zajednica, i šta bi to bio čovjek u zajednici: čovjek je kao jedna nota. A šta jedna nota znači? Samo jedan zvuk i ništa više. Ali kada se nota nađe u pjesmi, onda se bez nje ne može, onda se ona ne može preskočiti niti izostaviti, jer se to vidi i osjeća ali ona više nije samo nota nego je pjesma. Tako smo i mi, braćo i sestre, pozvani da budemo dio zajednice i svako od nas jeste neka nota, neko zvuči ovako a neko onako, ali kada se uključimo u zajednicu mi postajemo pjesma. Mnogo je važnih stvari kojima treba da se naučimo ali jedna je posebno važna: taj drugi koji pored nas stoji, svaki drugi čovjek, isto dio te pjesme, jer mi ne možemo bez njega, ne smijemo bez njega i da je on isto tako važan da bi ta pjesma zvučala dobro. Zato je uvijek tako bitno, važno i neophodno da pazimo na onoga drugoga koji stoji pored nas, da ga ne preziremo, da ga ne guramo, da ga ne odbacujemo, da mu se ne rugamo.
Danas je, braćo i sestre, sa nama Episkop Vartolomej iz Grčke crkve sa arhimandritom Teofanom koji služi u gradu Diseldorfu. Sa nama je i otac Josif iz Rumunske pravoslavne crkve. Tu je i naš iguman Sava kome je danas imendan. Najveći i najljepši naš dar, jeste ovo cvijeće, ova djeca! Da nam Bog daruje da se naučimo da našu djecu podižemo tako da budu bolja od nas…
