U nedjelju, 19. februara 2023. godine služena je Sveta arhijerejska Liturgija u Sabornom hramu Vaskrsenja Hristovog u Čikagu. Bogosluženjem je načalstvovao Njegovo Preosveštenstvo Episkop novogračanički i srednjozapadnoamerički g. Longin uz sasluženje sveštenstva i đakonstva Srpske Pravoslavne Crkve u Americi.
Besjedu na nedjeljno Jevanđelje održao je Vladika Grigorije:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Dragi Vladiko, dragi oci saslužitelji, draga braćo i sestre, danas čitamo Sveto Jevanđelje koje se zove Jevanđelje Posljednjeg suda ili kako se još kaže, Strašnog suda. Čitamo ga samo nedjelju pred Veliki i Časni post. Ne znam otkuda tolika bogonadahnutost i takva mudrost tvorcima Svetoga predanja, Svetim Ocima da u ove pripremne nedjelje pred Časni post čitamo baš ova jevanđelja koja smo čitali u prijethodne tri nedjelje. Prvo smo čitali Jevanđelje o Zakeju cariniku, kome je Hristos je rekao da siđe sa smokve i da će On ući u dom njegov i objedovati sa njim, dotaknuvši mu srce, tako da je Zakej rekao koga sam kod prevario vratiću mu četvorostruko. Onda smo čitali Jevanđelje o mitaru i fariseju i naučili smo se da Bog ne traži od nas naša dobra djela, da Njemu ne treba naš post i naša molitva, nego da treba nama, samo zato da bismo imali srce koje možemo da prinesemo kao onaj koji je govorio Gospode, milostiv budi meni grešnom. Prošle nedjelje čitali smo Jevanđelje o bludnom sinu i naučili smo se da kada sin krene nazad, kakav god on bio, ili naprijed u naručje ka Ocu, Otac uvijek izlazi i raširenih ruku ga čeka, i pravi gozbu za svoga sina. Danas, kada kažemo Jevanđelje Strašnog suda, mi očekujemo, zahvaljujući predstavama koje su nastale tek od Dantea, kako je Strašni sud pečenje grešnika, nabadanje vilama i kako je to neki bog koji ljude baca u oganj. I dok to očekujemo, gle, On govori nešto nevjerovatno, i kaže ako niste dali odjeću onome koji je nag, ako niste dali hranu onome koji je gladan, ako niste posjetili onoga koji je u zatvoru, ako ste zaboravili i niste posjetili onoga koji je bolestan, onda ste se ogriješili o Mene. To je naš Strašni sud, to je sud na kome i kojim će nam se suditi. Prije nekoliko dana, braćo i sestre, dobio sam jedan snimak iz Sirije. Jedan novinar razgovara sa dvije djevojčice, dvije sestre, jedna ima šest godina a druga oko četiri. Ova starija govori čiko, mi nemamo drva, naš otac je poginuo u ratu, mi svako veče liježemo u hladnom i gladne smo, da li su vaša djeca čiko, gladna, šta smo mi pogriješile – dok starija sestra govori mlađa samo lije suze – šta smo mi pogriješile, šta smo, nas dvije djevojčice, pogriješile pa da spavamo u hladnom i da smo gladne?! Pomislio sam, suze tih dveju djevojčica su strašne suze nad ovim svijetom, te suze su Strašni sud za koji ćemo mi ljudi odgovarati. Taj njihov intervju završava se strašnom riječju e, da nas je naš otac poveo sa sobom, pa da nismo gladne i da nam nije hladno. Draga braćo i sestre, ako hoćemo da se spasemo, ako hoćemo da prođemo na tom sudu onda je potrebno da kada vidimo tako nekoga, kao te dvije djevojčice u Siriji, da budemo blagodarni kada ležimo u toplom, da budemo blagodarni onome koji nam je obezbjedio da nam je toplo, da budemo blagodarni što nismo gladni, da budemo blagodarni za sve što nam drugi daje. U trenutku dok sam gledao taj video, bio sam na Floridi u gostima kod divnih ljudi, i od toga trenutka njihovo gostoprimstvo za mene je bilo stotinu puta ljepše i veće nego do toga trenutka, jer sam shvatio šta čine za mene i kako je to dobro za njih kao gostoprimce i kako ja kao gost moram da budem blagodaran. Onda, braćo i sestre, da se sjetimo zatvorenika, bolesnika, onih kojima je potrebna čaša vode. Jednom prilikom sestre u jednom našem manastiru, pričale su mi kako imaju u selu neke siromašne bake, i onda su im spremile paketiće misleći da su gladne. A one su na to odgovorile nismo gladne, ali već pola godine niko nije otvorio naša vrata i plakale su od radosti, zato što su im sestre rekle dobar dan, pomaže Bog, kako ste. Zamislite, braćo i sestre, koliko je samo malo potrebno da čovjek prođe kroz Strašni sud. Tako malo traži od nas Gospod! Daj, onome čašu studene vode, daj, onome lijepu riječ! Kome onome? Onome pored tebe, bližnjem, čovjeku. A mi smo, na žalost, ponekad zaboravili na Jevanđelje, na Hrista, na Boga, pa smo pomislili staću ja pred ikonu, pa ću se moliti, Bože, Bože, Bože… hiljadu puta, i onda će meni Bog dati ono što ja želim. A On neće to, On ne želi da Ga mi slavimo samo usnama, On hoće da kada vidimo drugog čovjeka da je tužan, da mu kažemo nemoj biti tužan. Kada vidimo tu djevojčicu iz Sirije kako plače, treba da učinimo sve da joj ne bude hladno, da ne spava sa malom sestrom gladna. Ne možemo baš svi da idemo u Siriju. Problem je što ne vidimo kako pored nas neka baka tuguje sama, da je neki djed sam i bolestan, da je neko zbog svojih budalaština i grijehova otišao u zatvor i sada je tužan i zašto da ga ne posjetimo, da mu kažemo bez obzira što si ti kriminalac, mi te volimo, jer ti si čovjek. Kada neko ode u bolnicu, pa njim zavlada strah, egzistencijalni strah za život, šta nam je teško da odemo i da ga pitamo, jednu jedinu riječ kako si. Mi mislimo da to nije mnogo, što je tačno ali ta riječ kako si znači mnogo, često dovoljno, ili riječi volim te, poštujem te, želim ti dobro, to su riječi koje se mogu nazvati ulaznicama za raj, propusnicama kroz Strašni sud. Nije, braćo i sestre, Strašni sud to da nas neko hapsi i govoreći nam kako nismo pročitali molitvu, kako nismo postili, naš Bog nije takav. On će nas samo pitati da li smo čovjeka pored sebe gledali prezrivo, da li smo imali snage da pogledamo čovjeka kao svoga brata, kao svoju sestru i da se jednom zauvijek naučimo da je Bog tako odredio naše spasenje putem kroz drugog čovjeka. Ako činiš dobro drugome onda ideš u raj, ako zlo činiš drugome onda ideš na sud. Na Strašnom sudu Bog će nas pitati zašto smo bili tako ignorantski raspoloženi prema Božijoj maloj zapovjesti, Bog kao da kaže otidi u bolnicu bolesnom, posjeti zatvorenika, nemoj da neko bude gladan, nemoj da nekom bude hladno, stvorio sam vas i postavio na ovaj svijet da jedni drugima pomažete, da budete blagodarni za majčinsku ljubav koja vas je toplila, kada vas je majka stavljala u bijelu i čistu postelju, ne prezrite majčinsku ljubav ni kada majka ostari i kada joj bude bila potrebna njega, ne zaboravite oca koji je radio, išao svako jutro na posao zbog vas, ne prezrite ga jer je star i nebitan, bitna je vaša ljubav prema ljudima, to je, braćo i sestre, Strašni sud. Zamislite, kakva je naš Bog, zamislite, kako je Moćan Bog, Koji može sve jednom riječju da uništi?! Sve je ni iz čega stvorio i sve može da vrati u ništavilo, On je stvorio nas po Svojoj ikoni, dao nam takvu slobodu da možemo i da preziremo jedni druge, sa druge strane dao nam je slobodu da sa malim stvarima prođemo Posljednji sud, sud na kome se određuje da li ćemo sjesti sa desne strane Oca, a to znači da li ćemo nasljediti život vječni. Zar nam treba vječni život ako preziremo jedni druge, ako preziremo dječije suze?! Radujem se, braćo i sestre, što sam danas imao priliku da sa vama služim i sa ovim divnim čovjekom Episkopom i pastirom (Vladika Longin) i sa vašim divnim sveštenicima u ovoj čudesnoj crkvi. Kada već dolazimo u crkvu, kada već u crkvi stojimo i molimo se, kada već slušamo Sveto Jevanđelje, onda da se naučimo, ovo Jevanđelje nas uvodi u Časni post, ovo Jevanđelje govori nam o Strašnom sudu, i ovo Jevanđelje uči nas da mi nećemo steći prava da kažemo Bogu, sada Ti nama moraš da daš ono što sam ja zaslužio – besmisleno. Post i molitva su sredstva da se u nama umnoži ljubav, da nam se prosvjetle oči, da nam se prosveti srce i duša, da nemamo ogrubjelost srca koja je ravnodušna na suze, bilo čije suze, suze bake i djeda, dijeteta, djevojke, mladića, ne smijemo biti ravnodušni, to je ono šta nam govori Jevanđelje i Crkva. Ako idemo u Crkvu, ako smo ravnodušni, ako ljubavi nemamo bolje da ne idemo u crkvu, jer je to sramota i za nas i za Crkvu. Ako idemo u crkvu mi onda moramo da budemo ljudi kojima je prosvećen um, srce, oči, duša, snaga i mi vidimo ovaj svijet drugačije od onih koji ne vjeruju u Hrista. Da nam Hristos Gospod podari takve oči, takva osjećanja, da možemo da plačemo sa onima koji plaču i da možemo da se radujemo sa onima koji se raduju. Ako sve to imamo, znajmo, prošli smo Strašni sud i da će na sudu za nas biti jedan radostan trenutak kroz koji ćemo proći sa velikom radošću. Amin, Bože, da tako bude.
