Draga braćo i sestre, danas je slava ovoga našega hrama. Kada god je slava, a mi često u našoj Crkvi, u našem pravoslavlju, u našem hrišćanstvu slavimo, uvijek služimo Božansku službu i negdje na sredini te službe mi čitamo Sveto Jevanđelje. Jevanđelje, što često volim da ponovim, znači blaga vijest. Zašto je to blaga vijest, draga braćo i sestre? Zato što nam blagovesti o onome što je za nas najvažnije, blagovesti nam o tajni života, blagovesti nam o tome da ćemo živeti, da nećemo umrijeti, jer ako samo živimo, ovo malo vremena od kada smo se rodili pa do smrti, onda je baš tužan ovaj naš život. Braćo i sestre, danas smo pročitali jedan kratak odjeljak iz Jevanđelja, koji je toliko potresan i o kome bi bilo dobro da razmišljamo. Naime, ovaj događaj se zbio kada je Hristos dolazio u grad zvani Nain. Svaki grad u to vrijeme imao je kapiju i sa te kapije, na koju ju On ulazio, izlazila je pogrebna povorka. Onaj koji je preminuo, onaj koga su nosili nije bio sada neki samo stari čovjek koji je proživio svoje godine života. Braćo i sestre, ovdje se radi o jednoj nevolji, o mnogostrukoj nevolji. Za tim sandukom išlo je mnoštvo ljudi i jedna žena, majka preminulog. Ta žena, ne samo što je bila ucvjeljena gubitkom sina, nego je bila i žena udovica. U ono vrijeme biti udovica značilo je biti siromašna, ostavljena, nezaštićena i vrlo često ponižena. Ništa i nikoga ona na svijetu nije imala osim toga sina. I on je preminuo, i on sada odlazi da bude položen u zemlju. U tome času naišao je Spasitelj Hristos, i bez da Ga iko išta pita, bez da Ga iko išta moli, bez obraćanja pažnje na Njega od strane bilo koga, On kaže toj ženi ne plači. Jevanđelje nam kaže sažali se na njenu bol. Tada On dohvati onaj kovčeg i obrati se umrlom mladiću i kaže mu momče, tebi govorim, ustani. Braćo i sestre, sve ono nama izgleda nestvarno, kao na nekom filmu, kao neka priča. Ovo nije film, ono nije priča, ovo je istina, ovo je život. U rukama, u riječi Toga Koji se dohvatio toga kovčega, toga dana, u tome gradiću Nainu, nalazi se život svijeta, život svakoga od nas. Svako će od nas, braćo i sestre, jednoga dana biti ponesen u grob, svako će od nas jednoga dana leći u taj nesrećni kovčeg. Plakaće za nama neko, majka, sestra, brat, prijatelj, srodnik, suprug ili supruga, ili djeca ali neće nam moći pomoći, neće nas moći podići iz mrtvih u žive. Zato je, braćo i sestre, toliko važno i toliko bitno, ne samo da mi vjerujemo, nego da On jeste i da On postoji. Jer ako Njega nema, ako Hrista nema, ako Hristos nije Taj Koji podiže iz mrtvih onda je stvarno pretužan ovaj naš život. Ono što je za nas još važno i što bih volio da danas zapamtite, naš Bog, Bog u Koga mi vjerujemo, Živi Bog, nije u ovoj priči neko pred kim moraš da klečiš, i da moliš, i da tražiš da bi se On smilovao. Naš Bog, braćo i sestre, se smilovao i smiluje se prije nego što mi milost zatražimo. Naš Bog je Bog milosti. To nam otkriva današnje Jevanđelje. On ne može da gleda ženu koja plače, ženu koja gubi sve na ovom svijetu, gubeći svoga sina. On podiže njenoga sina iz samilosti Svoje. Kada to znamo, braćo i sestre, onda znamo da je naš Bog Milostiv, onda Ga se ne plašimo, onda Mu idemo u susret, onda Ga volimo, onda Mu se nadamo, onda Ga želimo u svome prisustvu, onda se učimo u toj milosti da i mi budemo milostivi.
Danas, u ovom hramu, na ovom mjestu, upravo slavimo jednog čovjeka, koga je proslavila milost. Naime, Stefan Štiljanović, koji je živio krajem 15. i početkom 16. vijeka bio je velmoža, knez, gospodar jedne male oblasti u Slavoniji. Bio je sposoban čovjek, bio je hrabar čovjek, bio je sposoban vojnik, bio je sposoban upravitelj, bio je sposoban despot. Zbog njegovih ljudskosti i sposobnosti ljudi su ga postavili na taj položaj. Tu se nalazio između dvije, prema našem narodu, neprijateljske sile, Ugara i Turaka, spasavajući ono što se spasiti moglo. Te njegove sposobnosti, braćo i sestre, nisu ga proslavile. Šta je to proslavilo Stefana, koga danas slavimo? Kao knez, kao gospodin, kao velmoža, kao despot, imao je mogućnost da skuplja od naroda neki porez a sa jedne strane su upadali Turci a sa druge Ugari pljačkajući napaćeni narod, koji je živio od svoje ruke i muke. Kada je došla glad, i kada ljudi više nisu imali šta da jedu, Despot Stefan Štiljanović, otvorio je svoje žitnice, otvorio je sve to što je skupio da bi narod preživio i tako ih prehranio, i tako postao milostivi Despot, i zbog toga proslavljen. Dakle, nije ga proslavilo, i nije ga svetim učinilo to što je bio pametan, sposoban, hrabar, jak, vlastan i moćan, nego ga je proslavila milost a milosti se naučio od Milostivoga Boga, od Hrista Čije milosrđe smo danas vidjeli u Jevanđelju.
Kada je sve to tako, braćo i sestre, onda smo mi danas ovdje da bismo se naučili milosti. Šta to znači? To prije svega znači da naše srce ne bude zatvoreno, da naš um ne bude zatvoren, da naše snage ne budu zatvorene za one oko nas, da budemo prema drugima milostivi, da budemo sažaljivi, da budemo dobrodušni, i da uvijek izlivamo iz sebe najbolje prema onima koji su oko nas. U suprotnom, po nekom nevjerovatnom duhovnom zakonu, bićemo prema drugima nemilostivi. Ako svoje srce ne vježbamo u milosti bićemo nemilostivi i nemilosrdni. A kako ćemo to znati? Kada vidimo lice drugoga čovjeka, kada vidimo bilo koga pred sobom i nemamo saosjećaj nego osjećaj da treba zbog nečega da ga osudimo, onda nismo na dobrom putu ali ukoliko je naše srce izvježbano u milosti, onda ćemo drugoga, kakav god on to bio, svojom milošću da ga razumijemo, da budemo sažaljivi prema njemu. Kada vidimo da je neko siromašan, kada vidimo da je neko nemoćan, kada vidimo da neko umire mi nećemo biti tvrda srca, nego ćemo biti srca milostivog. Zato smo, braćo i sestre, danas u crkvi. Nismo danas u crkvi da nas neko vidi, niti smo danas u crkvi da mi nekoga vidimo, danas smo u crkvi prije svega zbog toga da naše srce postane milostivo, da se smiluje, da se omekša i da se naučimo šta znači to kada vidimo drugog čovjeka da se pretvorimo u milost a ne u sud, da se pretvorimo u onoga koji razumije drugoga a ne u onoga koji drugoga osuđuje. Tome nas uči današnje Jevanđelje, tome nas uči Milostivi Bog. Daj Bože da tako danas bude. Da bi se to dogodilo, samo otvorite svoje srce, svoje umove za molitve koje sada sljeduju i pustite da milost Božija dotakne vaše srce. Amin, Bože da tako bude!