BERLIN, EPISKOP GRIGORIJE, NOVOSTI

Besjeda Vladike Grigorija – O srcu našem kao najvrijednijem daru od Boga, sačuvanog za nas i od nas – Berlin

Besjeda Episkopa diseldorfskog i njemačkog g. Grigorija izgovorena u nedjelju, 29.10.2023. godine u Sabornom hramu Svetoga Save u Berlinu.

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, ovo je jedna od onih poznatih priča iz Jevanđelja koje je izgovorio Hristos, Učitelj i Spasitelj, pred svojim učenicima i apostolima. Iz ove priče saznajemo mnogo toga, saznajemo da je Hristos Sijač riječi. Tako saznajemo koliko je važna riječ. Iz prologa Jovanovog Jevanđelja znamo da je On Sam Riječ Božija…Onaj Kroz koga je Bog sve stvorio što je stvoreno. U današnjem Jevanđelju, braćo i sestre, koje je Sam Hristos protumačio, obraćajući se nama ljudima kao zajednici i gledajući uvijek ljude u cjelini. Vidimo, da sjeme koje On sije u ovom svijetu, pada na različita mjesta, jer je svijet različit, zajednice su različite, ljudi su različiti. Ono sjeme koje pade pored puta, po tumačenju Svetoga Grigorija Palame, predstavlja one koji nisu ušli u zajednicu… Braćo i sestre, danas ću pokušati da vam kažem nešto što smatram veoma važnim i što možemo iz ove priče da zaključimo, te može da nam pomogne u životu i za život vječni. Mi jesmo jedna zajednica sačinjena od različitih ljudi. Nekim ljudima je otvrdlo srce. Neki ljudi u mnogim brigama puštaju da obraste trnje oko sjemena riječi Božije. Neki ljudi se ushite brzo pa se brzo i pokolebaju. Malo je onih ljudi koji imaju plodno biće kao plodnu zemlju za riječ Božiju. Ovoga puta ne bih da govorim o nama kao zajednici, nego da pokušamo sagledati svakoga od nas pojedinačno i vidjećemo da smo i mi veoma složena bića. Podijelio bih naše biće na četiri različita dijela, jer, kao u priči, zrno pada na četiri različita mjesta. Zamislimo da smo mi sastavljena od uma, duše, srca i tijela. Sjetite se, kakav je naš um. Naš um je takav da brzo prima sve ono što čuje i da brzo usvaja ali onda dođe nešto drugo i ono prvo biva istisnuto, te ga više nema. To drugo, jesu one ptice koje dođu i pozobaju ono što je bilo važno. Zatim dolazimo do duše. Ona je kao neki senzor što sve prima i osjeća, sve ono što dolazi do nas a ne možemo objasniti ni kako dolazi, ni odakle dolazi. Taj nevidljivi organ može da nas boli, jer često se u našem narodu kaže duša me boli, duša boli zbog nekoga, za nečim ili zbog nečega. Naša se duša, draga braćo i sestre, kada je dotakne nešto dobro i lijepo dotakne kao npr. sjeme riječi Božije, ljubav nečija, dobrota nečija, milost nečija, onda obraduje, ona se ushiti ali isto se tako brzo pokoleba… Naše tijelo je bogato, moćno, može da bude snažno, može da bude zdravo ali isto tako znamo da može da se razboli. Ono se razboli najačešće zbog toga što ga zapustimo, kao kada zapustimo zemlju, a tijelo je od nje sačinjeno, i onda počne da raste trnje, razno i otrovno bilje. Imamo i srce, braćo i sestre. Često pričamo o našem umu, pričamo o tijelu, često pominjemo i svoju dušu a najmanje mislimo i govorimo o svome srcu. Srce je najvažnije. Srce je, kako vjerujem, ono plodno tle iz ove priče i ako sjeme riječi Božije ne padne na naše srce a padne u naš um, u naše duše i tijela, dogodiće se ono što je rečeno ovom pričom. Dogodiće se da će ga ptice pozobati, dogodiće se da sjeme neće iznići, jer nam je duša otvrdla kao kamen. Dogodiće se da ćemo se o svome tijelu brinuti na pogrešan način i izrašće trnje i ugušiti sjeme koje neće moći da izraste. Šta treba da radimo, braćo i sestre, sa svojim umom kada je takav, šta da radimo sa svojim tijelom kada je takvo i sa svojom dušom. Vjerujem da treba svoj um, svoju dušu, svoje tijelo da spustimo u svoje srce. Da nešto dođe u naš um a ukoliko se ne spusti i ne nastani i ne zaživi u našem srcu, to nešto otići će iz njega bez traga, kao da nikada tu nije bilo. Ali ukoliko spustite ono što je ušlo u vaš um, u svoje srce, onda to ulazi kao u riznicu koja čuva i koja njeguje, i koja hrani, i koja brani to što je preko našeg uma ušlo u naše srce. Isto tako je i sa našom dušom, sa našim tijelom. Oni moraju da se povežu sa našim srcem. Naše srce, braćo i sestre, po mojoj ličnoj vjeri i po onome što sam naučio, je nešto najbolje i najvažnije što imamo. Naše srce je Bog sačuvao i čuva čak i od nas samih. Ali ako ne pazimo na svoj um, na svoju dušu i svoje tijelo, na svoje osjećanja, može se desiti da naše srce pati i da se čudi zašto smo tako nemarni i zašto držimo sve to izvan svoga srca. Jedan od velikih proroka Starog zavjeta govori nam riječi Gospodnje koje glase daj Mi srce svoje, da poznam da li si Moj. Gospod od nas ne traži um naš, tijelo naše ili dušu, nego kaže daj Mi svoje srce da vidim da li si Moj, jer u srcu nema laži, nema prevare. Na drugom mjestu u Pismu Gospod kaže naučite se, od Mene, jer Sam Krotak i Smiren srcem i naći ćete mir dušama vašim, naći ćete pokoj životima vašim. On ne kaže naučite se od Mene, jer sam Ja Sveznajući Bog, ne kaže naučite se od Mene, jer sam Ja Bezgriješan tijelom, ne kaže naučite se od Mene, jer je Moja duša čista, nego kaže naučite se od Mene i od Moga srce, jer je Moje srce krotko i smireno. Braćo i sestre, jedan Sveti našeg vremena, starac Siluan govorio je jednu misao koju vrlo često i rado ponavljam. Na pitanje: na čemu to čovjek počiva, on je odgovorio prosto i iskreno, u duhu umnosrdačne molitve koja spušta um u srce, da zamislimo piramidu, koja je utvrđena na svom najširem dijelu a ka vrhu se svodi u jednu tačku i onda zamislimo čovjeka koji je obrnuta piramida, a vrh na kome čovjek stoji jeste srce njegovo, jer se u čovjeku sve sliva i spušta u to srce. Vjerujem, da ono što se ne spusti u srce naše kao da nikada nije ni postojalo u nama. Ako nas neko voli samo umom, ako nas neko voli samo dušom, ako nas neko voli samo tijelom to još nije prava ljubav, to je nešto prolazno a kada nas neko voli srcem onda nas voli cijelim svojim bićem. Mi, braćo i sestre, ako smo zavoljeli ovu službu, ovu crkvu, ovaj život, ako smo sve to zavoljeli srcem onda smo tu na pravom mjestu i ima šanse da sjeme riječi Božije izraste. Ako smo to zavoljeli samo umom, samo tijelom, ako smo danas došli samo zato jer je to stvar navike, ako smo danas došli samo zato jer se nešto osjeća, ako smo došli samo zato, jer se u crkvi lijepo pjeva ili sve lijepo izgleda, ako volimo svoju porodicu i svoje bližnje samo zato, jer to možemo da pojmimo umom, dušom i tijelom, onda to nije dovoljno. Moramo da zavolimo i da živimo srcem, cijelim srcem a to znači cijelim bićem. Zato je ovo današnje Jevanđelje takom zanimljivo i složeno. Ako ga sagledamo onako kako ga je Gospod protumačio, da se ono odnosi na različite ljude i zajednice, i ako razmislimo o riječima ove današnje besjede onda će se pred nama otvoriti novi horizonti. Daj Bože, braćo i sestre, da ovo shvatimo i prihvatimo, jer će nam biti lakše a naš život će biti drugačiji, jer ćemo moći da pojmimo stvari na dublji način, nećemo ih poimati površno, nećemo ih poimati tako da mogu ptice da ih pozobaju, nećemo ih poimati nestabilno kao što je naše tijelo koje sada hoće jedno a kanije nešto sasvim drugo, nego će stvari poimati na istinitiji i stabilniji način. Ono što je najvažnije za nas danas jeste da ćemo shvatiti koliko je važna riječ Božija i riječ uopšte. Čovjek ono što iznosi iz sebe, iznosi iz riznice svoga srca. Jedna riječ kaže čovjek daje od suviška srca a druga kaže on daje iz dubine srca. Još jedna važna riječ kaže sve što Hristos govoraše, Marija Majka Njegova zapisivaše na tablicama srca svoga. Tako i mi, draga braćo i sestre, da riječi današnjeg Jevanđelja zapišemo na tablicama svoga srca i da shvatimo koliko je to važno. Amin, Bože daj!