U nedjelju, 17. decembra 2023. godine Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfski i njemački g. Grigorije služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u Sabornom hramu Svetoga Save u Berlinu.
Jevanđeoska besjeda Vladike Grigorija:
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Draga braćo i sestre, ovo Jevanđelje, kao i svako Jevanđelje, napisano je radi nas i radi našega spasenja. U ovom današnjem Jevanđelju zapisano je to kako je Gospod, na ulasku u jedno selo, sreo deset ljudi oboljelih od gube. Guba je jedna opaka bolest, veoma zarazna i od nje se širi veoma neprijatan miris, a kao i svaka bolest veoma strašna za gledanje. Prema tome, tim ljudima je bilo veoma teško. Kada nam nešto izraste na licu, mi činimo sve da to sklonimo ili prikrijemo a zamislite kako je bilo ljudima bolesnim od gube. Sve te ljude Hristos je izliječio, te otišao svojim putem. Bolesni su postali zdravi. Nakon toga, samo jedan od njih vratio se da bi se zahvalio i dao slavu Bogu, kako kaže Sveto Jevanđelje. Od desetorice iscijeljenih vratio se samo jedan, a taj jedan bio je Samarjanin… Hristos kaže zar nisu bila desetorica, zašto se samo jedan vratio… Ovo Jevanđelje nas uči da su svi ljudi Božiji ljudi, ali naročito oni ljudi koji su Bogu zahvalni. Braćo i sestre, danas su djetinci, naša Crkva je današnju nedjelju posvetila djeci i mi imamo jedan zanimljiv običaj na djetinjce, materice i oce, običaj da vežemo na djetinjce djecu, na meterice majke, na oce oce. Da bismo ih mi odvezali, od njih ištemo male darove… To je jedan lijep običaj. Zašto je lijep? Zato što nas uči da budemo zahvalni. A kako nas uči? Tako što nas baba, djed, otac, majka, brat, sestra, kao djecu zavežu, mi ne treba tada da mislimo o tome kao da je to neki konopac ili uže, nego da je to njihova ljubav, oni nas vežu svojom ljubavlju. I kada je djed mene, moga brata i moje sestre, vezivao na ovaj dan, mi smo se uvijek smijali, nismo se plašili, jer smo znali da nas on veže ljubavlju. Tada bismo iz džepova vadili nešto što bismo ranije pripremili za ovu priliku. U tome što smo davali ogledala se naša zahvalnost. Za šta zahvalnost? Za njegovu ljubav. Braćo i sestre, ako malo dublje sagledate ovaj život, od našeg djetinjstva pa do onog posljednjeg izdisaja, biće teškoća, biće razloga za tugu, biće razloga za brigu, biće razloga za ozbiljnu tugu, čak i za očaj, ali jedan lijek postoji, koji svaku brigu, svaku tugu i svaku nevolju, na jedan čudesan način preobražava i čini da to ne budu. Taj lijek zove se zahvalnost. Ako si zdrav, onda se zahvaljuj, jer možeš biti bolestan, a ako si bolestan, onda se zahvaljuj, jer ćeš jedino tako ozdraviti. Zahvalnost je tako lijek. Nezahvalnost je gorak otrov. Ako si bogat, zahvaljuj se, jer ćeš onda sačuvati svoje srce od surovosti, nećeš biti surov, nego ćeš svoje bogatstvo sa drugima rado dijeliti, i neće ti ono postati teret. Ako si siromašan, opet se zahvaljuj, jer će zahvalnima neko nešto dati. Nezahvalnom neće. Pogledajte, braćo i sestre, danas je pravi trenutak da o tome razmišljamo, da se vratimo u svoje djetinjstvo, da se vratimo u one trenutke, kada su nas naši roditelji, povijali, hranili, brinuli zbog nas, ustajali noću, vodili nas ljekaru, neprestano treperili iznad naših života i glava. A koliko smo mi zahvalni svojim roditeljima? Koliko ih se sjećamo? Koliko im blagodarimo? To je ono o čemu treba da razmišljamo. O majci koja bdi nad tvojom glavom, o ocu koji te gleda kao da si božanstvo, o djedama i bakama, koji su toliko brinuli. A ako nam se desilo da nismo to osjetili, onda živimo u velikom nedostatku. I šta da radimo? Uvijek imamo kome da se zahvaljujemo, Bogu dragom! Zašto da Mu se zahvaljujemo? Razmišljajte braćo o tome svaki dan u životu, svako jutro, svako veče, svaku noć. Hodamo, živimo, vidimo, čujemo, mislimo, pamtimo, zdravi smo, imamo dom i sve uslove u njemu. Sjetimo se djece, naročito danas da se sjetimo djece koja nemaju vatru da se ogriju, koja nemaju gdje da legnu! Zatim da se sjetimo djece koja su bolesna! Pomislite na oboljelu djecu od raka, od leukemije?! Zamislite, kako je njihovim roditeljima?! A mi smo toliko često i mnogo nezahvalni! Zato treba jedni druge da učimo zahvalnosti. Na kraju, braćo i sestre, danas smo došli na ovu službu koja se u najdubljem smislu te riječi naziva evharistija. Ehvaristija na grčkom jeziku zahvalnost. Danas smo došli ovdje da prinesemo Bogu darove, od naše duše, iz našeg uma, iz našeg srca, od našeg bića, da Mu prinesemo hljeb i vino, jer nam je to dao za hranu. Pogledajte šta Bog čini? On se spušta među nas, spušta se u taj hljeb i to vino i sjedinjuje se sa nama i hoće samo jedno od nas – da budemo zahvalni! Jer On zna da ćemo jedino tada biti potpuno zdravi. Da se još jedanput vratimo na deset iscijeljenih gubavaca. Deset njih se izliječilo od gube i nemaju više plikove po koži, nemaju taj strašni zadah, ljudi više ne bježe od njih ali je samo jedan bio zahvalan. Taj nije iscijelio samo svoje tijelo nego i svoju dušu i svoje srce. Kada iscijelimo dušu i srce, tek smo tada braćo i sestre potpuno zdravi. Eto, šta nam danas poručuje Gospod ovim Jevanđeljem. Eto, šta možemo da naučimo iz toga što slavimo djetinjce. Daj Bože, da jedni druge vežemo ljubavlju i da se odvezujemo zahvalnošću. Amin, Bože da tako bude.
