Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfa i njemačke g. Grigorije održao je jevanđeosku besjedu u manastiru Visoki Dečani, na ktitorsku slavu Svetoga Stefana Dečanskog, 24. novembra 2023. godine.
Besjeda Vladike Grigorija:
Dragi Mitropolite Joanikije, Mitropolite slavnog trona cetinjskoga i Egzarhu trona pećkoga, dragi u Hristu brate Teodosije, ti koji predstojiš u ovoj Svetoj Eparhiji raško-prizrenskoj, ispunjenoj najboljim ljudskim vrlinama smirenjem i trpljenjem, koji stojiš na strašnome mjestu i odstojavaš istinu Svetoga Jevanđelja. I vi, dragi Vladiko Metodije i Vladiko Ilarione, koji ste nada i budućnost naše Crkve sa svim sveštenicima, koji su se ovdje sabrali sa raznih strana, sa ovim divnim molitvenicima-monasima iz ovoga i drugih manastira koji se mole za nas, koji tumaramo po dolinama ovoga svijeta.
Dragi oče igumane Savo, draga braćo i sestre, nema boljeg mjesta za nas pravoslavne Srbe na kojem bismo mogli biti danas. Nema boljeg mjesta na kojem smo mogli čuti ovo Jevanđelje. Jevanđelje koje kaže, nije veći sluga od gospodara, ako mene goniše i vas će goniti. Nema boljeg mjesta, braćo i sestre, od Kosova i Metohije, gdje smo se sabrali sa svih strana sveta, vjerovatno gonjeni, praćeni, potiskivani onom podsvjesnom ljudskom težnjom, da saznamo odakle smo, ko smo i kuda idemo. Svi smo danas došli, kao što kaže car i prorok David, kao ono kad jelen trči na izvore voda da ugasi neutoljivu žeđ. Izvor, za sve nas koji se nazivamo pravoslavnim hrišćanima i pripadamo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nalazi se ovdje, u Pećkoj Patrijaršiji. Ako nas neko pita odakle smo, ma gdje da živimo na ovom svijetu, svako od nas može da kaže ja sam iz Pećke Patrijaršije. Ako nas neko pita ko ste, mogli bismo da kažemo da smo iz Dečana. Ako nas neko pita šta su vam ti Dečani, mi bismo mogli da kažemo to je ono mjesto gde su se zagrlili Istok i Zapad, na najljepši, najčudesniji i najveličanstveniji način, zagrlili su se umjetnošću. Sve ono što je vještina i dostignuće Zapadne umjetnosti možete videti ako stanete napolju i okolo, ispred Dečana. A sve ono što vidite iznutra to je dostignuće pravoslavnog Istoka. I tu se zagrlila ta vještina sa toplinom. Takvi bi trebalo da budemo mi, koji živimo na ovim prostorima, gdje se dotiču Istok i Zapad, i gdje bi trebalo, ne da guše jedan drugoga ili jedno drugo, nego kao što je ovdje u Dečanima, da grle i dopunjavaju nedostatke jedan drugome.
Draga braćo i sestre, na kraju kao vrhunac a ne kao posljednje, nego najvažnije, da pomenem da smo se sastali ovjde oko kivota Svetog srpskoga kralja Stefana Dečanskog. Sastali smo se oko kivota u kome leži onaj, koji je ispunio ovo Jevanđelje. U kome leži kralj, koji je bio vitez i koji je sigurno znao da barata mačem, kao što su i drugi kraljevi u njegovo doba znali. Ali on je vratio mač u korice i čuo riječ Jevanđelja i rekao neću biti vitez mača, nego vitez duha. I to ne bilo kog duha! I neću da težim da steknem ovu ili onu duhovnu moć, nego ću imati samo jedan cilj, samo jedanput, samo jednu želju i jedno nastojanje, a to je da se ispunim Duhom Svetim, jer, kada dođe Utješitelj, kaže nam Sveto Jevanđelje On će vam posvjedočiti za Mene. I vi ćete posvjedočiti, kaže današnje Jevanđelje, braćo i sestre, nama. Ako je neko već vijekovima svjedok ove istine onda je to Sveti kralj Stefan Dečanski, jer i on je bio gonjen kao što je bio gonjen naš i njegov Gospod. Jesu li i kralja Stefana gonili kao što su gonili Gospoda?! Je li on mogao da gospodari, da nadvlađuje, da osvaja? Jeste! Ali on je shvatio šta bi to sve bilo i u šta bi se sve pretvorilo ako u svemu tome ne bude Duha, Duha Svetoga.
Braćo i sestre, rekao sam na početku da smo danas došli ovdje da se pitamo odakle smo i ko smo. Ali nećemo vas ostaviti bez odgovora na pitanja kuda idemo, čemu težimo, šta to danas mi ovdje radimo. Prizivamo, ištemo, molimo, molimo da dođe, da se useli u nas, Duh Sveti, Duh Životvorni i da spali trnje naših sagrijšenja, da nas očisti, da nas ohrabri, da nas oživi. E da bismo mogli da posvjedočimo, da bismo mogli da posvjedočimo istinu i Njemu da se zahvalimo što nas je ispunio Sobom, tj. istinom. Kada smo ulazili u ovu crkvu, braćo i sestre, jutros, Vladika Teodosije mi reče nikad ovoliko naroda nije bilo na slavi, i još dodade, što je veća nevolja to je više naroda i sve je bolji narod. Pošto je čovjek logično biće pomislih, stvarno bi trebalo da blagosiljamo naše neprijatelje, da ih blagosiljamo i ne kunemo, jer nas evo, u ovaj čudesni božanski hram, utjeraše.
Ali, braćo i sestre to nije na prvom mjestu. Na prvom mjestu je što je čovjek bez Duha mrtvac, ništa, prah i pepeo. Ali čovjek ispunjen Duhom, Duhom Svetim, je svjetilnik i svetitelj, on je svjedok i svjedočanstvo. Zato ste, braćo i sestre, danas svi vi u ovom svetom hramu sabrani, tu, da zajedno sa ovim svetiteljima na freskama, sa našim Mitropolitom koji predvodi ovu božansku službu. Ne! Nismo tu da samo saznamo ko smo i odakle smo, nego da se uputimo tamo gdje treba da idemo a to nećemo moći bez Duha Svetoga. Zato Njega prizivamo, Njemu se molimo, Njemu se klanjamo, Njega danas ištemo, braćo i sestre. Ako se to dogodi onda nema ničega na ovom svijetu, što je važnije i što je pretežnije za nas danas i za bilo koga čovjeka na zemlji. Da Bog daruje vama svima ono što dobro želite, da vam daruje ispunjenje svake dobre želje, ali više od svega, da ispunjeni Duhom Svetim pođete u ovaj svijet i budete svjedoci ove čudesne istine. Amin, Bože daj.