4. marta 2023. godine Episkop Diseldorfa i Njemačke služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u hramu Svetoga arhiđakona Stefana u Esenu.
Besjeda Vladike Grigorija:
Draga braćo i sestre… u ovu Prvu nedjelju Velikoga posta čitamo jednu molitvu Svetoga Isaka Sirina koja glasi Gospode i Vladiko života moga, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi. Duh celomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi – daruj meni slugi Svome. O, Gospode Care, daruj mi da sagledam svoje grehove, i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagosloven u vekove vekova. Amin. Sagledati svoja sagrješenja i ne osuđivati brata svoga su, braćo i sestre, dvije najvažnije dimenzije u cijelom našem životu. Bez njih i naš post i naša molitva mogu da odu u prazno. Ako nismo u stanju da sagledamo svoja sagrješenja i da se ne bavimo sagrješenjima drugih ljudi, naših bližnjih, naše braće i sestara. Da bismo sagledali svoja sagrješenja treba uvijek da stanemo pred lice Božije, jer kada stanemo pred lice Božije onda vidimo svoju grješnost pred Njegovom bezgrješnošću, onda, kao u ogledalu, otkrivamo sami sebe i vidimo sebe onakvim kakvi jesmo. Sa druge strane, čim to vidimo nemamo potrebu da drugoga osuđujemo i da gledamo sagrjšenja njegova. I šta još iz toga izvire? Da Bog, Koji oprašta nama sagrješenja naša, poziva nas i uči nas svojom neizmjernom milošću i dobrotom da i mi budemo milostivi prema našoj braćo i našim sestrama, prema onima koji stoje pored nas. To ne znači da treba da budemo naivni, to ne znači da ne treba da vidimo kada je neko bezobrazan, to ne znači da ne primjećujemo kada je neko zao. Sve navedemo treba da vidimo, da se toga plašimo i da u tome ne učestvujemo. Ono što je za nas bitno jeste da gledamo sagrješenja svoja i da ne sudimo mi onome koji čini sagrješenja, jer Gospod kaže Moj je sud, nemojte vi da sudite o tome. Kada tako postavimo stvari, braćo i sestre, onda ne samo da se očišćujemo od naših grijeha nego se i naše srce, naša duša pripremaju da možemo da opraštamo ljudima sagrješenja njihova kao što nama oprašta Otac naš Nebeski sagrešenja naša. Ima jedna čudesna priča u Jevanđelju o nepravednom pristavu. Bio jedno neki čovjek koji je bio kod gospodara. Gospodar mu kaže da vrati dugove ali mu on kaže da trenutno nema i da mu oprosti. Nakon toga, dužnik pođe da muči sve one koji su njemu bili dužni i da od njih traži da mu odmah vrate. Tada ga pozove gospodar i kaže zašto si tako zao, ja sam tebi oprostio a ti nećeš da oprostiš onima koji su mnogo manje tebi dužni nego što si ti meni bio dužan… Čovjek iz ove priče, ne samo da nije bio spreman da sagleda svoja sagrješenja, nego je gledao sagrješenja drugih čineći ih mnogo većima nego što ona jesu a svoje sagrješenje nije htio da sagleda. Zato smo, braćo i sestre, u crvki, zato postimo. Post i molitva treba da budu sredstva koja će prosvetiti naše umove, naša srca, naše oči, naše biće da bismo mogli da sagledamo svoja sagrješenja i da bismo mogli da se uzdržimo od sagledavanja tuđih sagrješenja. Da nam Bog daruje da nam tako danas i do danas bude… Da nam Bog daruje takve umne oči, takvo srce da ono bude pred licem Boga očišćeno kao kada se zlato u ognju čisti od svake prljavštine, jer naše srce i jeste Božiji zalog, Božije zlato u nama ali nekada mi pustim da okolo njega naše tijelo, naš jezik, naš um, budu uprljani, da se na njih skupi neko blato i prašina od naših sagrješenja. U ognju molitve, u ognju posta, u ognju našeg stajanja pred licem Živoga Boga treba da se dogodi ono što se dogodilo na gori Horivu kada je kupina gorjela ali nije sagorjevala, da i mi tako gorimo a da ne sagorimo, da gorimo tako da bude spaljeno trnje naših sagrješenja a da ono što je dobro u nama ostane. Zato smo tu danas braćo i sestre. Amin, Bože da tako bude.
