U nedjelju 10. po Duhovima, 13. avgusta 2023. godine, Njegovo Preosveštenstvo Episkop diseldorfski i njemački g. Grigorije služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju u Petropavlovom manastiru u Trebinju.
Vladika Grigorije održao je jevanđeosku besjedu okupljenom narodu.
Besjeda Vladike Grigorija:
Draga braćo i sestre, evo opet jednog Jevanđelja koje nam govori o vjeri. Ako bi mene neko pitao, kao što pitaju učenici u Svetom Jevanđelju, zašto ga mi ne mogosmo iscjeliti, mogli bismo odgovoriti jednostavnim rečima zato što mi nemamo fokus, savremenim jezikom rečeno. Ako zamislim učenike, apostole Hristove kao ljude kojima je došao jedan mladić, koga muči nezgodna i neprijatna bolest – mjesečarstvo, i ako je tražio od njih da ga iscjele, vjerujem, da su oni prvo, kao ljudi, pomišljali Bože, šta li će ljudi reći ako ga mi ne iscjelimo, šta će ljudi reći ako ne uspijemo, da li ljudi gledaju šta mi to radimo pa kako li će oni reagovati ako budemo neuspješni. Tako je njihov fokus, njihova vjera otišla u sasvim drugom pravcu, poljuljana je, ometena i nije usmjerena na pravi način i ka pravom cilju. Zato, kada oni kažu Gospodu evo, bio je i mi ga ne mogosmo iscijeliti, On ih, na neki način, grdi i kaže im zašto ste malovjerni, te ima kaže da ga ne mogoše iscijeliti zbog njihovog nevjerovanja, odnosno, zbog toga što nisu bili fokusirani na to kao što je On fokusiran, na ljubav prema drugom čovjeku, na njegovu muku, na njegovu brigu, na njegov bol, na njegovu nevolju nego su bili fokusirani na sebe, fokusirani su bili na druge, samo ne na ono na šta treba da budu. Kako tada, tako i danas, mi ljudi, griješimo u toj istoj stvari. Kada na primjer nešto radimo, nešto gradimo, igramo neki sport ili bilo šta da radimo, mi uvijek mislimo šta li će reći ljudi na ovo što mi radimo, uvijek se brinemo kako li će ljudi na to reagovati. Tako onda ne radimo dobro ono što radimo. Potrebno je, kako kaže današnje Jevanđelje, vjere koliko zrno gorušičino, potrebno je malo koncentracije da ono što je najvažnije, na ono što je sama srž vjere, a to je ljubav prema Bogu i ljubav prema drugom čovjeku. Zato Hristos iscjeljuje ovoga koga je mučila ta nevolja i za koga se njegov otac moli. Gospod zapovjeda onome koji muči da izađe iz čovjeka. Braćo i sestre, vjere, o kojoj nam govori ovo Jevanđelje, znači usredsređenost, vjera znači fokusiranost ka onome cilju. Pogledajte našu vjeru, pogledajte svoju vjeru, o čemu se mi brinemo?! Uvijek se brinemo kako li će proći naša slava, naša čast, kako li će i šta će se zbiti sa našim ugledom, da li će nam ljudi aplaudirati ili nam neće aplaudirati. Onda, izgubimo fokus i ne možemo da postignemo velika djela. A kako i zašto mislim da je ovo istinito? Ako ste malo slušali šta govori apostol Pavle u ovome u današnjem Apostolu, znaćete odgovor. Mi trpimo žegu, trpimo udarce, trpimo pljuvanje, kaže Pavle, postali smo smetljište svijeta ali ne treba da odustanemo. Apostol ide svojim putem, on zna šta je cilj vjere, on ima fokus, on je usredsređen na svoj cilj, on plovi morima i kopnom putuje, i propovjeda uz najveću opasnost, uz opasnost da bude smrtno ranjen i ubijen, kao što se na kraju desilo. Ali zato je on apostol Pavle, zato smo mi danas u njegovom manastiru, zato se on slavi i zato se slave oni koji pobjeđuju, jer oni koji su fokusirani mogu da izdrže udarce a ti udarci ne mogu da ih zbune. Mi danas živimo u svijetu i vremenu kada ljudi čine dvije stvari istovremeno. Sa jedne strane, ne mogu da izdrže nijedan udarac a sa druge strane, vole, mogu i žele da zadaju udarce drugima. Koji drugima? Slabijima od sebe. Ovih dana smo vidjeli ponovo kako je neki bezuman čovjek, demonizovan, ubio svoju ženu, čovjeka i dijete. Taj čovjek je govorio gledajte mene. Mi kažemo za njega da je monstrum ali treba da znamo da u svakome od nas može da se nastani monstrum ukoliko nemamo vjeru u dobro, vjeru u pobjedu dobra i ukoliko nemamo sposobnost da izdržimo udarce, i ukoliko sebe ne lišavamo tragične i opasne mogućnosti da mi zadajemo udarce drugima, pogotovo slabijima. Zato je, braćo i sestre, dolazak Spasitelja Gospoda našeg Isusa Hrista u ovaj svijet jednom i zauvijek postao primjer kako apostoli i učenici vjerom, a kasnije osnaženi i Duhom Svetim, mogu da pobjeđuju zlo, mogu da pobjeđuju zlo vjerom koja je ispunjena svojim osnovnim sadržajem – a to je ljubav. U ljubavi smo usredsređeni na cilj. Danas živimo u vremenu u kome, počevši od sebe i drugih ljudi oko sebe, uvijek i iznova projavljujemo nevjerovanje a samim tim projavljujemo slabosti. Kada god kažemo hajde, da napravimo neko djelo, većina oko nas odmah kaže to je nemoguće. Zašto ne možemo? Brinemo se šta će reći neko, šta će reći vlast, ko će nas ometati itd. Eto, kakva je naša vjera?! Nikakva, slaba. Zato jesmo slabašni i nemoćni ljudi. Jedino je snažan onaj čovjek koji ima vjeru. Takav je bio apostol Petar, takav je bio apostol Pavle u čijem se manastiru danas nalazimo. Oni se nisu hvalili ni sa čim drugim, hvalili su se, kako kaže Pavle, svojim slabostima, ali iz dana u dan jačala je njihova vjera i oni su uspjeli da na kraju budu pobjednici. Tako ćete i vi, braćo i sestre, tako ćemo i mi koji stojimo ovdje ispred vas, svakoga dana ponovo i iznova čitati Jevanđelje i sjećati se zašto nas Gospod prekorijeva i kada nas najviše prekorijeva. Prokorijeva nas kada smo malovjerni, kada nismo usredsređeni. Naravno, On nas kritikuje i za druge stvari ali ovo je osnovna naša nevolja. Zato smo danas ovdje, braćo i sestre, da se učvršćujemo u vjeri, da se udredsređujemo ka svome cilju, a naš je cilj naručje Božije i Njegova ljubav. On u svoje naručje prima svakoga koji vjeruje, jer je došao u ovaj svijet da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da živ bude, amin.
