Besjeda Njegovog Preosveštenstva Episkopa diseldorfskog i njemačkog g. Grigorija izgovorena je 1. oktobra 2023. godine u hramu Vozdviženja časnoga Krsta u Kelnu.
Dragi Mitropolite, oče, brate i saslužitelju, draga braćo i sestre, vjerni narode ove parohije i crkve Božije, danas imamo mnogostruku radost. Prva je što služimo Božansku službu, što stojimo pred licem Živoga Boga na način koji nam je on zapovjedio. Druga je radost što je sa nama Mitropolit crnogorski i primorski gospodin Joanikije, koji sjedi na tronu Svetoga Petra Cetinjskog, koga većina od vas poznaje, svi smo čuli za njega i gajimo poštovanje prema njemu zbog njegove stamenosti, postojanosti i vjere. Danas smo sabrani i zbog naše velike ljubavi i poštovanja prema našem ocu Neđi Janjiću, i istovremeno njegovoj supruzi Alki Janjić, prema njegovoj porodici i njegovom sinu po tijelu, ocu, bratu i saslužitelju Mladenu i njegovoj braći i sestrama. Draga braćo i sestre, danas ste čuli dvije perikope iz Svetoga Jevanđelja. Jedna govori o tome kako žena Hananejka dođe i kako Mu se moljaše da je spasi i da je pomiluje, govoreći Gospode, smiluj se na mene. On joj odgovara da ne može njoj dati hljeb, jer je taj hljeb po tadašnjem starozavajetnom običaju namjenjen samo onima koji su pripadali Izrailju. On kaže Gospode, znam, ali i psi jedu od mrva koje padaju sa trpeze gospodara njihovih. Gospod joj kaže o ženo, velika je vjera tvoja, idi, neka ti bude kako želiš. Ovo je Jevanđelje, braćo i sestre, uči nas nečemu, čemu cijeloga života pokušavamo da se naučimo a što je najvažnije, da je preduslov, predvorje našeg spasenja smirenje. Zamislite, kada bi neko rekao toj ženi odlazi, ne možeš ti da se spasiš, ne možeš da budeš pomilovana, ne može da se ispuni tvoja molba?! Zamislite, kada bi joj to rekao sâm Spasitelj?! Ona ne odustaje, nego se poredi sa psima i kaže pa dobro, evo, neka sam i kao pas samo mi daj mrvu koja pada se te trpeze gdje se jede živi hljeb života. Ona, ne samo da je postigla da joj se ispuni molba nego zadivi samoga Stvoritelja i Spasitelja svijeta. Dakle, smirenje, braćo i sestre. Budi smiren! Kada ti neko kaže nisi dobar, nisi pametan, nisi lijep, nisi pošten, nisi čestit, nisi kako treba, ti nemoj da ustaješ na njega, nego se spusti u svoje srce i pogledaj, vidjećeš da ima istine u tim riječima. Nisam kao što treba, ali opet kao takav vičem iz sve duše i svega srca Gospode spasi me i pomiluj me. Kako mi živimo, braćo i sestre? Sve obrnuto. Nemamo to smirenje, i onda kada nema smirenja nema ni vjere. U šta nema vjere? Nema vjere da će Gospod ispraviti svaku nepravdu, nema vjere da će On svakoga smirenoga i vjerujućeg staviti za trpezu na kojoj se jede hljeb života. Drugo Jevanđelje, braćo i sestre, govori o tome da uzmemo krst Njegov i da pođemo za Njim. Nema ni ljepše ni strašnije riječi, ni ljepše ni strašnije zapovijesti za nas hrišćane. Šta znači uzeti krst? Znači, zagrliti svaki bol, svaku patnju, svaku tugu, ne bježati od bola, patnje i tuge. Zašto ne bježati? Zato što su oni sastavni dio našeg života. Ima li nekog da nikada nije bio bolestan, ima li nekog da ga nikoga nije rastužio, ima li nekog da nije imao neki strah? Nema! Ali šta da radimo sa svim tim osjećanjima? Da bježimo od njih? Mislimo li da ako budemo bježali od svega toga da ćemo pobjeći? Nećemo! Samo će se povećavati strah, samo će se povećavati patnja kada od nje bježimo. Zato ova riječ Gospodnja znači zagrli svoju patnju! Čime da je zagrliš?! Zagrli strah hrabrošću, zagrli malodušnost vjerom, zagrli svoju nemoć neizrecivim moćima Božije milosti. Jedino tako dolazimo do istinskog značenja riječi uzmi, krst svoj i pođi za Mnom. Braćo i sestre, moje saznanje i iskustvo života u crkvi kaže bježiš li od krsta, nećeš pobjeći od patnje, prihvatiš li krst, neće biti lako ali malo po malo noseći ga ka svojoj Golgoti svaka patnja i svaki bol pretvoriće se u radost, u život, u neizrecivu radost. Još jedna riječ, braćo i sestre, iz današnjeg Jevanđelja ako ko hoće da sačuva život svoj izgubiće ga. Onaj koji daruje život svoj imena Boga radi, kako govori Gospod, taj će naći život. Ove su riječi paradoksalne. Svako do nas pokušava da sačuva život, svako od nas pokušava da sačuva i nekakvo blago u ovom životu ali mnogi mudri ljudi po ugledu na ove Hristove riječi govorili su šta je to naše, šta smo to uspjeli da sačuvamo, uspjeli smo da sačuvamo samo ono što smo drugima dali i ono što namjeravamo drugima dati. Voljeti samoga sebe to je prirodno i nema toga koji omrzne samoga sebe. Ali voljeti drugoga to je zadatak, to je zapovijest. I to voljeti drugoga do te mjere, na šta hrišćanstvo poziva kao niko na svijetu, da volimo i one koji nas ne vole. Kada ovo čuju onda mnogi kažu sve mogu ali to ne. Ali to znači dati svoj život, to znači sačuvati ga za vječnost i to znači ona današnja riječ u Jevanđelju koja kaže šta ti vrijedi ako sve blago ovoga svijeta zadobiješ a duši svojoj naudiš. Kada si ti bogataš, kada si moćan, kada si najsnažniji, kada si nepobjediv? Kada voliš druge ljude i kada nema nikoga koga mrziš i kada voliš sa bolom i patnjom prigrlivši taj bol i panju i one koji te vrijeđaju, i one koji ti nažao čine i one koji govore ružne riječi o tebi. Tada, kako kaže apostol Pavle živo ugljevlje stavljaš na glavu njihovu, ali na njihovu glavu samo ide živo ugljevlje ako ti u sebi pobjediš osvetu, mržnju ili bilo kakav pakleni čin. Svaki čin pakleni je ona ljubav koji nije ispravna i nepatvorena ljubav. Zato je, braćo i sestre, toliko paradoksalno i teško biti hrišćanin, zato ljudi i jesu većinom napola, do neke mjere hrišćani ali kada su ljudi potpuno hrišćani, kada se nama dogodi da smo potpuno hrišćani, kada smo sposobni da potpuno volimo, kada potpuno možemo i hoćemo sebe da damo, tada dolazi neopisiva nagrada. Danas, kao što rekoh, poštujemo naročito našeg Mitropolita, našeg oca Neđu o njegovu suprugu. Kada bi nas neko pitao zašto poštujete te ljude? Mi bismo rekli zato što oni ne žive za sebe nego za druge. Za šta živi jedna majka? Je l ona gleda da najprije ona bude sita i obučena ili gleda da bude najprije njeno dijete sito i obučeno? Ovo drugo uvijek! Svaka naša majka, prava majka, tako živi! I zašto je poštovana i voljena? Ne zato što je rekla ja volim sebe nego što daje najprije dijetetu svome. Tako i sveštenik koji voli svoj narod, koji voli svoje ljude i nema sveštenika za kojim ljudi nisu govorili ovakav je ili onakav je, ali njegov je zadatak i zapovijest da mora da voli sve i to sve jednako i tek onda dolazi poštovanje. Zato smo, braćo i sestre, danas ovdje, ne da prosto samo stanemo tu, nego i da nešto naučimo kada Sveto Jevanđelje čitamo. Ovo je teška riječ, ovo je tvrda pouka ali vjerujte i zapamtite, zagrlite to malo patnje što imate. Kada je zagrlite onda će se ona pretvoriti u radost ako od nje bježite, pobjeći nećete i postaće samo sve veća i veća žalost. Da nam Bog daruje da u ovom divnom danu, poslije ovoga Jevanđelja, odslužimo Svetu evharistiju. Sveta evharistija jeste blagodarnost Bogu za sve što nam je dao a najviše da zahvalimo za dar ljubavi. Da se pomolimo Bogu da nas očisti od svake nečistote i nepravde, kako bismo mogli da volimo i one koji nas ne vole. Amin, Bože daj.