EPISKOP, NOVOSTI

Božićna poslanica Episkopa Grigorija

Hristos se rodi, draga braćo i sestre!

Evo nas na kraju jedne teške, bolne i neobične godine, godine koju niko nije očekivao, a još manje je priželjkivao ili joj se nadao. Ipak, za nas hrišćane Božić je uvijek novi početak i nada, te bi stoga bilo ne samo poželjno nego i neophodno da se pažljivo nadnesemo nad proteklim periodom – da se zamislimo i izvučemo pouku iz onoga što nam se dogodilo i što nam se još uvijek događa. Bilo bi dobro da, ponad svega, shvatimo koliko je život zaista lijep, a koliko je smrt strašna. Kada sam nedavno razgovarao s teško bolesnom majkom, zamolio sam je da nama, svojoj djeci i unucima, kaže nešto na kraju svog životnog puta, kao pouku. Najvažnija je ljubav, uzvratila mi je! A šta je to ljubav, upitao sam je? To je ono kad svi mi – a potom je pogledala nas okupljene oko njene bolesničke postelje – zajedno sjednemo pa večeramo. Nikad u životu nisam dobio jasniji odgovor na ovo zasigurno bezbroj puta postavljeno pitanje. A od svih gozbi u ljubavi – nema sumnje da je najtoplija, najnježnija i najbožanskija božićna trpeza. Vjerujem, draga braćo i sestre u Hristu, da znate o čemu govorim. Zato treba da pazimo jedni na druge, da bi nam jelo koje jedemo bilo slatko i da bi nam bilo na život i na radost, a ne na sud ili na osudu, na tugu i nemoć… Da bi nas ono krijepilo i snažilo kako jedino umije da krijepi i snaži ljubav. Ljubav Hristova.

Ono što takođe kao hrišćani moramo imati na umu jeste to da je zapovijest Gospoda, čiji praznik rođenja s radošću iščekujemo, upravo ta da svoje bližnje volimo (a samim tim da ih i čuvamo) kao same sebe. A bližnji naš, kako nam jasno pokazuje jevanđelska priča o milosrdnom Samarjaninu, jeste svaki onaj kome je potrebna naša pomoć. Tačnije, mi smo upravo takvima, potrebitima, dužni da budemo bližnji. Stoga je potpuno neumjesno svako isticanje i propagiranje sopstvene vjere i hrabrosti koje bi se ogledalo u „neustrašivom“ kršenju preporučenih zaštitnih mjera. Jer nije uopšte riječ o „meni“ i tome koliko sam JA hrabar i kolika je MOJA vjera i uvjerenost da je Bog dužan da me zaštiti od svakog zla, pa i od ovog virusa, bez obzira na moje ponašanje. Ako smo zaista hrišćani, ili nastojimo to da budemo, naglasak u našem razmišljanju i postupanju ne smije biti na našem (sebičnom) „ja“, već naprotiv – na brizi da ne ugrozimo, bilo to čak i nehotično, stare, bolesne, od nas slabije, pa makar i u vjeri slabije. Zato je važno i da stalno imamo na umu to kolika može biti ljudska patnja, i kako može biti strašna naša bezosjećajnost i sebičnost. Ali, kao oni koji ne očajavaju, već uvijek imaju nadu, treba stalno da podsjećamo sami sebe i jedni druge i na to koliko je, s druge strane, uzvišena ljudska požrtvovanost, dobrota i hrabrost! Stoga ne smijemo da zaboravimo u kolikoj mjeri su se žrtvovali mnogi ljekari i medicinske sestre, te kako su nam pokazali koliko je njihova služba teška, ali i uzvišena. Svoju žrtvenu ljubav oni su dokazali upravo na najadekvatniji način, kako nas je sam Gospod učio: „Po plodovima njihovim poznaćete ih!” (Mt 7, 16) Budući da je tako, valjalo bi da se na njih ugledamo i slušamo njihove stručne savjete. Ali, dok su medicinski radnici apelovali na nas da se uzdržimo svega što bi moglo pogoršati ionako tešku situaciju, neki su to namjerno odbili, glumeći hrabrost i pozivajući se na vjeru. Među njima, kako je to nedavno, otvarajući elektronsku sednicu Sinoda Ruske crkve, primjetio patrijarh Kiril, ima i sveštenih lica, koji su ponekad spremni da idu čak tako daleko da negiraju postojanje virusa od čijih posljedica umire i veliki broj njihove sabraće po činu, uključujući i episkope. I dok su nas najbolji sveštenici i teolozi upozoravali i pozivali nas na brigu i staranje o drugima, pojedinci su nastupali tako samouvjereno, kao da znaju sve o svemu, govoreći o konkretnim ljudima koji umiru kao o zanemarivim brojkama. A dok su sve to govorili, pokazujući hrabrost isključivo na riječima, niko od njih nije otišao ni u jednu kovid bolnicu ili ambulantu, da tamo pokaže hrabrost i ljudskost na djelima. Naravno, niko od nas ne zna šta nas očekuje u budućnosti, niti iko od nas, pogotovo običnih ljudi, može s potpunom izvjesnošću tvrditi da li je virus koji trenutno hara planetom nastao prirodnim putem ili je na neki način izašao iz laboratorija, i da li od čitave panademije imaju interesa određeni centri moći (bez obzira na način nastanka pandemije). Ali ipak, bez obzira na sve to, zapovijest ljubavi prema bližnjem ostaje zasvagda i važi u svim okolnostima. Jer ako zaboravimo da svoje bližnje volimo i čuvamo, i dopustimo da se bezosjećajnost i nebriga za druge ljude proširi kao kuga među nama – nije teško biti prorok u zloslutnosti, pa izreći šta bi nas sve moglo zadesiti…

Znamo i to da je mnogima u ovom času veoma teško da se pridržavaju mjera opreza – pogotovo starima, iznemoglima te onima koji žive sami – i to im je teško ne zbog njihove sebičnosti i nebrige za druge i za sebe, već zbog usamljenosti i tužne spoznaje da ne mogu, čak ni za vrijeme najradosnijeg hrišćanskog praznika, zajedno sa svojim bližnjima da sjednu za božićnu trpezu. Ali kada god pokleknemo duhom i naša nada ugasne, treba da podsjetimo sebe da će i ova nedaća, kao i mnoge prije nje, proći i da je naša odvojenost od bližnjih samo tek mali zalog i znak naše žrtvene ljubavi za druge, ljubavi koja je, kako nas uči naš Gospod Isus Hristos, bezgranična i neiscrpna. I zato je veoma važno da se još jednom zajedno prisjetimo da je Božić praznik dobre volje i ljubavi – žrtvene ljubavi i staranja za svako biće i svaku tvar koja nas okružuje. Stoga svi u radosti uskliknimo: MIR BOŽJI, HRISTOS SE RODI! VAISTINU SE HRISTOS RODI!