EPISKOP, NOVOSTI

Drugi, moj raj i moj pakao

Ovi praznični dani, u kojima nas obasjava svjetlost Hristovog vaskrsenja, svaki put nas iznova podsjete na činjenicu koliko je drugi važan za nas, to jest koliko je bitna naša zajednica i odnos postojanja s drugim ljudima. I sami praznici, bilo da ih obilježavamo i proslavljamo kao vjernici ili samo kako bismo poštovali tradiciju i običaje, svoju punoću dobijaju tek u zajednici s drugima. Naime, ukoliko ih silom prilika dočekujemo sami – osjećaj praznine i samoće biće toliko snažan i sveprožimajući da nikakav sjaj, bogatstvo ili luksuz u takvim trenucima neće moći da nadomjeste odsustvo onih kojih nema, a mi bismo željeli da budu tu, pored nas. Ovo je svakako samo jedan primjer, ali sasvim dovoljan da se prisjetimo istine koliko je za nas važan drugi, uz kojeg se radost umnožava, a teret tuge postoje lakši i podnošljiviji. Upravo stoga bismo iskustvo života koji isključuje drugoga mogli uporediti s boravkom u mračnoj, hladnoj i pustoj pećini, u kojoj ne čujemo ništa sem praznog odjeka sopstvenog glasa, koji samo poveća naš strah i svijest o odsustvu drugog ljudskog bića.

Bez drugoga, kako vidimo, nema radosti susreta i punoće života, ali drugi isto tako može da postane/bude moj pakao. Kada i zašto drugi postaje moj pakao? Odgovor je jednostavan – onda kada potcijenimo ulogu ili važnost drugog čovjeka u našem životu. Onda kada pomislimo, pa u skladu s tim i djelamo, da smo najvažniji sami sebi i da je bitno samo to da je nama dobro i udobno u koži u kojoj smo i u svijetu u kojem živimo, te da je važno jedino to da ispunimo svoje prohtjeve i ciljeve, bez obzira na druge ljude i njihovu dobrobit.   

Imajući sve prethodno na umu, možemo zaključiti, između ostalog, da suprotnost samoljubivom življenju jeste postojanje i briga za druge/bližnje, što je – paradoksalno – najdublji oblik brige za sebe, budući da nikoga ne smijemo nipodaštaviti kako bi i nama ili nekom našem bilo dobro. Hristos je, primjera radi, svoj zemaljski život započeo i završio radi drugih. Sve u svemu, mi ne postojimo ako nismo u odnosu sa drugim ljudima i ma šta činili – to činjenje uzročno-posljedično utiče na sve oko nas, a time i na nas same. Istina je zapravo da nas nikada samougađanje i podilaženje sopstvenom egu neće učiniti srećnim kao što će to učiniti ljubav, pažnja i briga drugog bića za nas, ali i nas za njega. Jednom prilikom razgovarao sam s čovjekom koji je proveo život u pohlepi i u sticanju bogatstva na nepravedan način. Međutim, ono što mi je ispričao na kraju svoje iznenadne ispovijesti bilo je najstrašnije – tvrdio je, naime, da mu njegova rođena djeca apsolutno ništa ne znače, čak da su mu dosadna. Bilo je očigledno da su pohlepa i samoživost učinile da on, zaboravivši na sve i gazeći druge, izgubi i sam sebe i svoje bližnje, koji su mu postali neka vrsta pakla. Nekoliko mjeseci nakon toga našeg razgovora pročitao sam u novinama da je ubijen. Sjećam se da sam se tada s jezom opomenuo sljedećih Hristovih riječi: „Ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo a dušu ne mogu ubiti; nego se više bojte onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Mt. 10,28).

Vjerovatno je u naše doba najdublje i najoriginalnije o sapostojanju s drugim promišljao Emanuel Levinas, koji brigu za drugoga smatra osnovnim znakom naše ljudskosti. Levinas, filosof utemeljen na Bibliji, ali sa iskustvom preživljenog nacističkog logora, u svom promišljanju o datoj temi naglašava da sapostojati znači, u stvari, postati dobrovoljni „talac“ drugog ljudskog bića. To, po Levinasovom mišljenju, podrazumijeva konstantni odnos odgovornosti prema drugome. Možda stoga oni koji neće da brinu o drugome nekako po inerciji prelaze iz pozicije taoca u poziciju „tlačitelja“ i „robovlasnika“, koji odbacuje svoju odgovornost za drugog čovjeka. Zametak takvog ponašanja možemo primijetiti već u dječijem uzrastu. Tako uvijek postoje oni koji još u ranom dobu rado i s uživanjem maltretiraju slabijeg i nemoćnijeg od sebe. I već tada se mogu prepoznati budući tirani. No tada još ima nade za preobražaj, ali istinska tragedija će nastupiti ako se taj mali tiranin razvije u još opasnijeg kada postane zreo čovjek.

Tirane oko sebe i u sebi lako ćemo prepoznati – oni se bave potiranjem i negiranjem drugog bića, a potiranje drugih jeste isto što i potiranje ljudskosti, što podrazumijeva razbijanje odnosno deizntegraciju naše ličnosti. Zato vjerujem da su od fizičke smrti daleko teže one smrti koje nastaju kada jedno biće odbaci drugo. Iz prostog razloga što ćemo odbacivanjem ili potiranjem unesrećiti drugog čovjeka (a sve što je izgrađeno na temelju tuđe nesreće kada-tad će postati naš kamen spoticanja i naš krst), kojeg ćemo, uz to, nebrigom učiniti našim neprijateljem. Ovdje se, međutim, nameće i jedno drugo pitanje. Kako se suprotstaviti tirjanstvu? Možda je tim povodom umjesno sjetiti se Platona, koji na jednom mjestu piše da ono što izaziva strah kod ljudi nije smrt, nego misao da nismo bili pravedni. A već pomenuti Levinas govori o tome da vrhunska odgovornost vodi do stavljanja sebe na mjesto drugog, pa čak sve do „primanja konačnog dara umiranja za drugog“. Čovjek, dakle, ako želi da postane ličnost, treba da izgradi odnos sapostojanja i odgovornosti za druge. A to je jedino moguće ako se, poput Hrista, opredijeli za put samo(po)žrtvovanja, to jest žrtvene ljubavi. Hristovo stradanje na krstu završava se trijumfom ne samo nad njegovim tiranima nego nad tirjanstvom uopšte. On time uvodi novi princip u ovaj svijet, u kojem nije više uzvišeno žrtvovati druge nego sebe radi drugih. Samo je iz jedne takve žrtve moglo proizaći nepisano, ali zlatno pravilo po kojem je ljubav služenje drugome, a ne nipodaštavanje i uspostavljanje kontrole nad njim.

Šta je onda, na koncu, za mene drugi čovjek? On je moj raj i moj pakao, moj uzlet u visine i pad u bezdan, u zavisnosti od toga kako se ja postavim prema njemu, pa makar to bio i moj neprijatelj.