Arhijerejskom Liturgijom na Praznik Svetih Apostola Petra i Pavla u istoimenoj drevnoj svetinji u Bijelom Polju načalstvovao je Njegovo preosveštenstvo Episkop diseldorsfki Grigorije, uz sasluženje Episkopa Buenos-ajreskog Kirila i Episkopa Budimljansko- nikšićkog Metodija.
Besjedeći poslije pročitanog Začala Jevanđelja, Episkop Kirilo je ukazao na proroštva o Onome ‘koji je bio oduvijek’, ili kako je to napisano u Miroslavljevom jevanđelju, ‘koji bješe od iskoni’.
„To je mnogo duboka riječ, mnogo dublja i od grčko originala, čiji su dolazak predskazali Proroci, čije Ovaploćenje Isaija vidje, čije dane Danilo odredi, čije Vaskrsenje prorokova Jona, koga Marija Djeva primi u utrobi svojoj i reče da će je ‘blagosloviti svi narodi i sve generacije’, koga je Jovan Krstitelj vidio kao Jagnje Božje, koje prima grijehove svijeta i koji će krstiti Duhom Svetim, kojega je vidio kao Ženika Crkve; kojega je Simeon primio u svoja njedra, blagoslovio i prepoznao kao Spasitelja Izrailjevog. Toga ispovijedi Apostol Petar tačnom, preciznom formulacijom- Ti si Hristos, Sin Boga Živoga“. Ta vjera koja je dakle, bila oduvijek, ona je u tim riječima formulisana precizno i jedino spasonosno po čovjeka, jer su u tim riječima sadržane dvije stvari, da je Hristos Sin Boga živoga, dakle da je rod Bogu, pošto ga je Petar vidio u tijelu“, besjedio je Vladika Kirilo, pojašnjavajući da kada se stavimo u Petrovu situaciju, možemo da vidimo da nije bilo lako prepoznati i priznati Boga u tijelu.
Vladika Kirilo je podsjetio da je Petar ispovijedio kako je vidio Gospoda u tijelu i priznao i ispovijedio da je Hristos rod i nama.
„Eto to je ono što je spasonosno, i uvijek je najdublja teologija pravoslavlja sotiorološki vapaj, dakle, vapaj za spasenjem. Nije filosofija ovoga svijeta, kako kaže Apostol Petar u Poslanici njegovoj, jer mi vidjesmo slavu Njegovu na Gori Tavoru. Nismo Ga po nekim filosofijama svijeta prepoznali, nego po ličnom opitu. Sveti Apostol Petar je kamen vjere ali i temelj smirenja, ali jednog specifičnog smirenja, drugačijeg od Apostola Pavla. Petar je podvižnik smirenja koji čeka. On je bio ribar a ribari se nauče da čekaju, da se smire pred tom stihijom vodenom i pred vještinom ribe da izbjegne zamku. I zato je Petar znao i umio da čeka, da sozercava i da prima to sozercanje, dakle, možemo da kažemo jedno statično smirenje, za razliku od smirenja Apostola Pavla, koje je dinamičko, koje ide u susret Bogu, nekad i u pogrešnom smjeru i sa pogrešnom namjerom, ali sa pravilnim unutrašnjim raspoloženjem, koje stiže do takvog smirenja koje kaže ‘ne živim više ja nego živi Hristos u meni’“, besjedio je Vladika Kirilo, ističući da su ova različita smirenja, podviga, ipak došla do istog cilja.
Vladika Kirilo je objasnio da Petar nije nikako mogao da razumije da je došao kraj starozavjetne vjere, ne vjere koliko starozavjetnog zakona, tog obrednog dijela pa čak i hramovnog bogosluženja i krvnih žrtava, jer je i svog Spasitelja i Učitelja vidio kako se molio u sinagogama, kako propovijeda u njima.
„I koji im je govorio da se poštuju sveštenici, da se daje desetak, da se daje tim sveštenicima za iscjeljenje koje je čak On sam svršio. Naravno, to je radio zato što je On sam ustanovio starozavjetne obrede i starozavjetnu crkvu. Međutim, kada je došao onaj koji je ispunjenje zakona i proroka više nije bilo potreba za tim zakonom. I zato je bilo potrebno Gospodu da nađe najvećeg revnitelja Zakona, fariseja, koji se odgajao kod nogu Gamalilovih, koji je bio duboko utvrđen u teologiji Starog zavjeta, i koji je imao nevjerovatnu revnost da se ispuni sve ono što je u zakonu propisano, i čak do te mjere da je on tražio poslanice da goni ckrvu. -Pa dajte ako On nije Istina, ako On nije Mesija, pa treba goniti te jeretike,- tako je mislio Apostol Pavle, potpuno suprotno usmjeren. Međutim, dubinski kako to srcevidac Gospod zna, on je bio revnitelj za Boga. I to je Gospod prepoznao u njemu, tu pravilnu osobinu i javio mu se u svjetlosti na putu za Damask, tako da je Apostol Pavle u toj brzini, u tom ‘sudaru’ izgubio i dio svoje čovječanske prirode, zaslijepio je, jer je bio ogroman sudar, zato što je Apostol Pavle išao ogromnom brzinom – na suprotno“, kazao je Vladika Kirilo.
On je istakao da je i Petar pao na Gori Preobraženja, ali da on nije bio nastrojen ‘nasuprot’, pa je to bilo sa manjim posljedicama po njegovu čovječansku prirodu.
Vladika Kirilo je kazao da je, odgovarajući jednom vjerniku na veoma zanimljivo pitanje – kako je Pavle prepoznao da je to Hristos i otkuda takva promjena, odgovorio da je to upravo zbog toga što je u Pavlu progovorio unutarnji čovjek, koji se bio začeo još prije vremena, kako to kaže sveti Apostol Pavle u Poslanici Efescima ‘prije nego nastade svijet, Gospod nas odredi da se usinovimo’, da se ipostaziramo u Tijelo Njegovo koje je Crkva i čija je glava Hristos.
„Dakle, iz Pavla je progovorio ne Pavle, taj ‘glineni sasud’ , kako će on sebe da nazove, nego taj njegov unutrašnji čovjek i rekao: “Ko si ti, Gospode!“
I Pavle je bio samo svjedok toga razgovora nekoga iznutra sebe sa Bogom, i zato je tu bilo nesumnjivo njemu da mu se javio baš Gospod koga on goni, i on se preobražava poslije krštenja u najvećeg revnitelja, ali sada već ispravnog puta, i što je možda važno u odnosu na Petra koji se kolebao, možda se zbog toga, rekao bih, i odrekao, što je Pavle odmah shvatio, da je tu raskid sa zakonom. Dakle, nije mogao da opravda ljude, on je bio samo jedan kalup u koji se ulila sila Božje svjetlosti, koja jedina može da spasi ljude, i zato je Pavle i bio taj sasud izabrani, da pronese tu vjeru među neznabožce, za koje bilo besmisleno, kako je to odlučio kasnije i apostolski sabor, kako je i Petar shvatio poslije Otkrivenja Kornelija, da neznabošci treba takođe da uđu u tijelo Crkve i da za njih ne treba postavljati to opterećenje zakona, obrezivanja i drugih pravila, koje je imala Starozavjetna Crkva“, besjedio je on.
Sveti Apostoli Petar i Pavle, podvižnici smirenja i vjere ukazao je Vladika Kirilo, slikaju se u zagrljaju, kako drže Crkvu.
„ U tom zagrljaju obuhvaćena je i sva vaseljena i obrezani i neobrezani, u tom zagrljaju oni grle i ovaj grad Bijelo Polje sa ovim divnim drevnim hramom. Tu gdje se iz oltata ide prema zapadu izniču dva ogromna zvonika -kule, koji znače taj dvig i Apostola Petra i Pavla prema zapadu, u prosvećenje svih naroda. Njih dvojica su, zaista, jedni od najvećih misionara Crkve, koji su dolazili, naravno, do Evrope, do naših krajeva, do Velike Britanije. I obišli cijeli tadašnji svijet ta dva žiška masline koja su gorjela pred Gospodom. Dakle, u tom zagrljaju oni obuhvataju svu vaseljenu, sve vjernike, u toj ljubavi koja nije bila, tako da kažemo, prosta; koja je nekada bila obremenjena čak i varnicama svađa, kada je Pavle prigovarao Petru za njegovo dvoličenje, jer s Judejima se ponašao na jedan a sa neznabošcima na drugi način, ail opet, neizmjerna ljubav je bila među njima dvojicom“, besjedio je Vladika Kirilo, poželjevši da nas ovi svetionici vjere okrilate svojom ljubavlju, da nas utemenje na tvrdoj vjeri, daju nepostidnu nadu na spasenje i da nas privedu Spasitelju našem Hristu, kome neka je slava sa Bespočetnim Njegovim Ocem, Presvetim lagim i životvonim Guhom, sada i uvijek u vijekove vijekova.
Poslije presijecanja i osvećenja slavskog kolača i žita Vladika Metodije je čestitajući praznik grada Svetih Apostola Petra i Pavla, poželio dobrodošlicu Vladikama Grigoriju i Kirilu, sabratu iz Cetinjskog manastira.
Vladika Grigorije je besjedio da je čudesna crkva Svetih Apostola Petra i Pavla, grad i istorija.
„Nekim čudom sam dugo bio episkop u Hercegovini, u istoj zemlji crkveni knez, u kojoj je bio knez ovaj Miroslav. I ovog časa mi je nešto palo naum, kako je taj knez dao nekom Grigoriju Dijaku da napiše to Sveto jevanđelje, i kako su naš narod prosvetili i Jevanđeljem osvetili Sveti Kirilo i Metodije. I evo danas nas trojica nosimo ta čudesna i slavna imena, iako naravno nismo tim ljudima ni kod koljena. Ali, šta vidimo pred sobom? Vidimo isti onaj narod, kome su propovijedali Sveti Kririlo i Metodije, kome je knez Miroslav preko Grigorija Dijaka donosio Sveto Jevanđelje. Draga braćo i sestre, Sveto Jevanđelje je sveta knjiga u kojoj su zapisane riječi vječnoga života. Ona se zove drugačije i Blagovijest- blaga vijest- Evangelije. I mi danas ovdje dolazimo, kao i uvijek, da vam propovijedamo blagu vijest, dolazimo da vam govorimo o tome kako je Bog vječna neizreciva i neopisiva ljubav. To Jevanđelje uči nas jednoj čudesnoj istini- ne samo da je Bog ljubav, nego nas uči jedan od Apostola da onaj koji kaže da ljubi Boga a ne voli bližnjega svoga, taj laže. I onaj koji kaže da ljubi bližnjega svoga a ne voli Boga, laža je i istine nema u njemu“, istakao je Episkop Grigorije, dodajući da u tih nekoliko riječi staje sva nauka Svetih Apostola.
On je napomenuo da Sveti Apostoli Petar i Pavle nisu samo pričali, već su svaku svoju riječ, kao i njihov Učitelj i naš Spasitelj, zapečatili svojom krvlju, svojom žrtvom.
„ Ima jedna neopisivo moćna slika, o kojoj je jedan umjetnik, književnik napravio veliko djelo, kada Petar, veliki apostol, uplašivši se smrti bježi iz Rima. Sreće Gospoda Vaskrsloga i u tom susretu pita ga Gospod: „Kud si pošao, Petre“. Petar bježi, skriva se, a onda On pita a kuda ideš ti Gospode, a Gospod kaže: „Idem u Rim, da ponovo postradam“. Jednom prilikom jedan monah u Svetoj Gori, Nifon se zove, pričao mi je kako je nakon trideset godina monaštva pao u neko iskušenje i krenuo da napusti manastir, i došao kod svog starca Josifa. I ovaj mu kaže: „Kud si krenuo“, a on kaže: „Ne mogu više oče, nisam uspio, predajem se“. A on kaže.“Dobro, neka bude volja tvoja, ako je tako, ali nemoj da zaboraviš nikada, da je on, Hristos, baš zbog tebe i radi tebe raspet na Krstu, i da će uvijek biti spreman da umre za tebe“. Taj otac Nifon se vratio u manastir i sad je iguman u jednom manastiru na Kipru“, besjedio je Vladika Grigorije.
Vladkika je besjedio i o tome koliko je važno da se naučimo i prihvatimo tu čudesnu istinu, da je Bog dao Sina svoga Jedinorodnoga da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine nego da ima život vječni.
„Da je svaki od vas toliko dragocjen da je Hristos spreman uvijek za njega, za vas, za svakoga od vas, da umre na Krstu. I to ne da umre da bi umro, nego da umre i da nam proputi put kroz smrt za život, da bi smo mi živjeli. Zato je naša vjera vječna, slavna, stara, vjera naših svetih cara, takva da sadrži u sebi i krst, ali istovremeno i vaskrsenje. Da sadrži u sebi jedan bol ali istovremeno i životvornu radost. Zato je važno, ma kako i u ma kakvim uslovima da živimo, i ma koliko da smo pali, i ma koliko da smo nemoćni, uplašeni, ako smo napravili neki grijeh, izdali i predali i odrekli se kao Petar, da uvijek kao Petar možemo da se vratimo Hristu, ali da je potrebno ono troje. Potrebna nam je Petrova vjera, koja u jednoj rečenici glasi: „Ti si Hristos, Sin Boga Živoga“. Potrebna nam je Petrova nada, ona koju je imao od prvog časa kada je ugledao Spasitelja na onom Genisaretskom jezeru, kada mu je rekao: „Baci mrežu dublje“. A Petar mu kaže: „Pa cijelu noć sam lovio, ja sam ribar, ti o tome nemaš pojma“. A On mu kaže:“Poslušaj me. I Petar kaže „dobro, nadam se da ti znaš šta govoriš“. I izvuče toliko ribe da im mreže umalo nisu popucale, ali vjera i nada, braćo i sestre, nisu još ništa bez onog što je Petar imao najviše. Od onoga čime ga je napojio Hristos- a to je ljubav. Ako možete da zamislite jednu sliku, vjera je kao temelj kuće, nada je kao stubovi, zidovi i prozori, ali šta bi ta kuća bila bez krova, jer bi u nju padali kiša, snijeg i led. Kuća bez krova bi bila kao vjera i nada bez ljubavi. Ljubav sve pokriva, zato Vaskrsli Gospod i pita Petra: „Voliš li me, Petre?“
A on kaže: Pa znaš da te volim“. Ljubiš li me Petre, pita opet Gospod, a Petar odgovara: „ Gospode, Ti sve znaš, ti znaš da te ljubim“. Voliš li me Petre, i po treći put pita i on kaže: „Gospode, znaš da te volim“, i On kaže: „Pasi ovce moje“.
Braćo i sestre, mi kada dođemo pred ovako drevnu crkvu, i pred svaku crkvu, kada se god sakupimo dvoje troje da se molimo Bogu, mi izražavamo i ispovidamo to da imamo vjeru, nadu i da molimo, ištemo, vapimo, tražimo ono što dolazi odozgo, a to je ljubav. Bez toga ništa nema smisla. I to sad najteže dolazi -ljubav – prema kome? Prema svakome, i prema onima koji nas ne vole. To baš nije lako. Hristos nas je naučio ono što niko prije ni poslije Njega nije učio. On nije sjeo na neku zlatnu stolicu pa rekao ‘volite svoje neprijatelje’, nego je raspet, sa Krsta govorio : „Oče, oprosti im, ne znaju šta rade“. I tako raspet zagrlio svaku dušu raspetu i namučenu. A svaka duša u ovome svijetu je raspeta i namučena, svako ima svoju muku, makar muku savjesti, svoju tugu, ali kada dođemo pred Krst Hristov mi nećemo vidjeti nekog ko umire, nego Nekoga ko grli. Kada dođemo pred Njegov grob, mi nećemo vidjeti tamnu grobnicu, nego ćemo vidjeti mjesto iz koga sija najsjajnija i najdivnija svjetlost. Kada dođemo pred Hrista, mi ćemo biti zagrljeni ljubavlju. I ne samo to, braćo i sestre, mi ćemo biti ispunjeni ljubavlju i zaboravićemo ko nas je uvrijedio, ko nam se to ruga, nipodaštava, ko nam zavidi, zaboravićemo i to će sve odjedanput biti besmisleno. Biće smisleno samo jedno, da volimo Hrista, i da volimo bližnjeg svoga, a bližnji naš je svaki čovjek. Velika mi je radost što sam danas između ova dva divna mlada episkopa a stara kaluđera, da sam između vas, naroda božjega i ova dva stuba, koja kako je neko divno rekao, simbolizuju dva velika Apostola Petra i Pavla“, besjedio je Vladika Grigorije, iskazujući posebnu radost što je se „na ovaj način vratio sa svog misionarskog puta u jednoj velikoj i bogatoj zemlji“.
