U nedjelju 08. maja 2022. godine u hramu Svetoga velikomučenika i pobjedonosca Georgija u Osnabriku proslavljena je slava hrama. Njegovo Preosveštenstvo Episkop Diseldorfa i Njemačke g. Grigorije služio je Svetu arhijerejsku Liturgiju uz sasluženje protojereja-stavrofora Marinka Rajaka, nadležnog paroha i protojereja-stavrofora Danila Radmilovića, kao i đakona Aleksandra Debeljaka. Na veliku radost svih prisutnih Episkop Grigorije, u sklopu Svete Liturgije, krstio je maloga dječaka Marka. Ovogodišnja čast kumstva pripala je gospodinu Dorjanu i gospođi Dariji, vjernicima parohije u Osnabriku.
Praznična besjeda Episkopa Grigorija u prilogu vijesti:
Hristos vaskrse!
Draga braćo i sestre, danas imamo mnogostruku radost, slavimo hramovnu slavu, slavimo vaskrsenje Hristovo, slavimo krštenje Markovo, slavimo Boga u Trojici i slavimo naše oslobođenje. To što je Hristos pretrpjeo radi nas i našeg spasenja, možemo danas da kažemo, kada slavimo Svetoga velikomučenika Đorđa, to je sve učinio da bi nam darovao život, da bi nas ohrabrio za život, jer ljudi vrlo često izgube hrabrost za život. Pogledajte, šta se dogodilo, da se u ovoj radosti vaskrsenja podsjetimo, da je Ovaj, koga danas u grobu žene Mironosice traže da bi Ga pomazale, samo prije nekoliko dana bio isti Onaj koji je govorio sa krsta Bože, Bože moj, zašto si me ostavio. U apsolutnoj samoći, u apsolutnoj ostavljenosti i nemoći, On nam otkriva šta je prava vjera, šta je prava hrabra vjera, šta je pravo otkrivenje, to je poznanje Boga i vjera u Njega i pored našeg osjećaja da On više nije tu, više nije pored nas. Mi vjerujemo da On jeste i da postoji! To čovjek može da spozna samo ako isto dobije na dar, ako u toj potpunoj tami, ostavljenosti i samoći, spozna tu najvažniju i najveću istinu da Bog jeste. Kako kaže jedan umni Jevrejin koji je živio u Njemačkoj kada spoznamo da je On više u nama i sa nama nego što smo mi sa sobom, tada počinje naša vjera, tada počinje naša hrabrost. Bez toga, braćo i sestre, čovjek može da glumi hrabrost, ali kada dođe bolest, kada dođe blizina smrti, ne postoji niko ko se ne plaši. Kada dođe neizvjesnost, kuda to mi sada odlazimo, u kakvu tamu i u kakav bezdan stupamo, tada niko osjećaja straha nije lišen. Imam dva primjera u ličnom iskustvu. Kada je umirao moj otac, mlad čovjek od trideset i tri godine, govorio je mojoj majci drži me za ruke, odoh u bezdan. A drugo iskustvo, kada sam bio pored moje bake, očeve majke, koja je tada imala osamdeset i devet godina, ona mi je rekla sine, svako ko ti kaže da se ne boji smrti i da mu nije žao da umre, taj je lažov, ti ćeš biti sveštenik, nemoj da te neko laže. Ta je žena izgubila četiri sina i sve vrijeme svoga života je govorila samo da odem kod svoje djece, i pored te silne želje, u osamdeset i devetoj godini, nije joj se umiralo, zato što se plašila tame neizvjesnosti. Tu tamu, braćo i sestre, razgoni Hristos svojim vaskrsenjem. Tom svjetlošću vaskrsenja On najprije oslobađa svoje učenice. Vjerujem, da je to zbog toga što su one zajedno sa Njim ostale ostale u tami ostavljenosti pod krstom. One su bile tu kada je On govori oBože, Bože moj, zašto si me ostavio. Zato njima prvima objavljuje svjetlost vaskrsenja, svjetlost života, prve njih ohrabruje, i preko njih javlja onim apostolima koji su se razbježali, koji su postupili kukavički. Idite i kažite učenicima Njegovim i Petru da pred vama ode u Galileju, tamo ćete ga vidjeti kao što poručuje Gospod preko Anđela koji sjeđaše na grobu. Njih više nije obuzimao strah kao onda pod krstom, kada su bile skamenjene, sada ih je obuzimalo strahopoštovanje, nešto sasvim drugačije od straha. Hristos će ih osloboditi svakoga straha riječima radujte se i ne bojte se. Braćo i sestre, to je proces koji se odvija u svakome čovjeku, u svakome od nas, da kada povjeruje onda kreće putem hrabrosti uz borbu protiv sumnje, samoće i ostavljenosti. Nedugo zatim, tim putem krenuo je jedan rimski vojvoda, jedan veliki oficir rimske vojske… Rimski imperator je bio strah i trepet tadašnjeg svijeta a produžena ruka njegove moći bili su rimski oficiri. Zamislite, kada jedan rimski oficir vidi kako hrabri hrišćani, obični ljudi, trpe gonjenja, ubijanja, smrti, on je shvatio da su ovi ljudi hrabri, nismo mi hrabri koji se branimo mačem i štitom, koji imamo konje i koplja i možemo da pogubimo koga poželimo, nego, hrabri su ovi koji ne ubijaju i ne plaše se biti ubijeni radi svoje vjere. Sveti Georgije je skinuo svoje činove i rekao ja sam hrišćanin. Bio je to veliki poraz za veliku rimsku vojsku. Onda su ga stavili na muke, jer su znali da mnogi ljudi u mukama bivaju obeshrabreni, ali se to u ovom slučaju nije desilo. Kada neko istinski i duboko povjeruje pod okriljem Onoga koji je svugdje prisutan, i koji je više u i sa nama nego mi sa samima sobom, onda, draga braćo i sestre, mi imamo hrabrost. Svako od nas dobro zna, da bez hrabrosti ne možemo napraviti nijedan korak u životu, ne možemo da donesemo nijednu odluku, ne možemo bez hrabrosti ništa veliko da učinimo. Hrabrosti nema bez vjere, i bez vjere i hrabrosti nema usredsređenosti, nema idenja ka cilju, nego samo ima lutanja, dovijanja, bježanja i skrivanja, nema ničega… Zato smo, draga braćo i sestre, danas u ovoj crkvi da se naučimo iz Jevanđelja, šta nam to donosi Hristovo vaskrsenje, šta nam to pokazuje Sveti velikomučenik Đorđe, u koga i kako mi danas vjerujemo i zbog čega mi to vjerujemo. Zbog svega toga danas se krstio mali Marko, zato su njegovi roditelji odlučili da ga krste, da bude zapečaćen darom Duha Svetoga i da krene putem života, putem hrabrosti i putem vjere. Hvala vam puno, draga braćo i sestre, što ste danas ovdje, hvala našem dragom svešteniku Marinku, hvala kumovima ovogodišnjim domaćinima slave. Hvala kumu koji je lijepo i pobožno pročitao Apostol. Hvala vam što pjevate, što stojite i što se molite, jer tako jedni druge ohrabrujemo i činimo hrabrijim za život, a to nam je toliko važno.
Hristos vaskrse!
