VIKARNI EPISKOP JOVAN, MITROPOLIT GRIGORIJE, NOVOSTI, HIMELSTIR

Ispovest sveštenstva Eparhije diseldorfske i nemačke

U utorak, 21. marta 2023. godine u manastiru Uspenja Presvete Bogorodice u Himelstiru blagoslovom Njegovog Preosveštenstva Episkopa Diseldorfa i Nemačke g. Grigorija, održana je ispovest sveštenstva svih arhijerejskih namesništava Eparhije. Nakon jutarnjeg bogosluženja, sveštenike su ispovedali protojerej-stavrofor Neđo Janjić, paroh kelnski i arhijerejski zamenik, i protojerej-stavrofor Dragan Sekulić, paroh berlinski.

Nakon završene ispovesti u manastirskoj sali Episkop Grigorije održao je besedu na mnoge teme iz života jednog hrišćanina, naglasivši da se naš priziv sastoji u neprestanoj budnosti kroz duhovni restart daleko od svake kolotečine, inercije i rutine.

Odeljak besede Vladike Grigorija:

,,Nakon zarazne bolesti koja je učinila mnoge nevolje, došla je na red druga pošast a to je rat, rat među našom braćom hrišćanima, koji prijeti da se proširi. U svim tim okolnostima mi možemo zaključiti da na te okolnosti nismo uticali, ne možemo da utičemo, ali možemo da utičemo na ono, kako je govorio blaženopočivši Patrijarh Pavle, da utičemo na to kako ćemo se mi usljed tih okolnosti ponašati. Jedna okolnost koja se stalno mijenja u ovoj Eparhiji, vrlo je važna i treba o njoj da razmišljamo i razgovaramo, je okolnost dolaska, boravka i odlaska ljudi. Ljudi dolaze, neki se zadržavaju a neki odlaze i to je sasvim prirodno. Još jedna zanimljiva okolnost je naš osjećaj da smo ovdje gosti, u tuđoj zemlji, u tuđoj otadžbini, i da je naša otadžbina negdje drugdje. Kada ovo kažem, ne mislim na Crkvu, jer gdje mi služimo – tu je i naša otadžbina, tamo gdje se molimo Bogu – tamo je naša otadžbina, i gdje uznosimo naše molitve, naše pokajanje i radovanje, tuge i žalosti – tu je naša otadžbina. Pored toga nas uvijek mori briga za našom braćom, za našom otadžbinom, a u ovom trenutku posebno za Kosovom i Metohijom… nas hrišćane mora uvijek da krasi optimizam, ma kakva patnja i bijeda nas srela. U tom kontekstu htio sam da sa vama da podjelim svoja duhovna iskustva. Mi se cijelog života učimo, učimo se iz života a učimo se i iz knjiga. Preda mnom se nalazi jedna knjiga koja nosi interesantan naslov Restart. Knjigu je napisao jedan sveštenik iz Odese, iz Ukrajinske pravoslavne crkve, Vjačeslav Rubski. Odavno nisam pročitao tako dobru knjigu. Rubski predlaže da ljudi uvijek i iznova restartuju svoje viđenje Crkve, Boga, duhovnosti itd.  Kada sam ove godine držao predavanja u Americi pred našim episkopima, sveštenicima i vjernim narodom, nekoliko sveštenika reklo mi je u povjerenju kako im se nakon predavanja i promišljanja o izloženim temama ponovo vratila volja da sveštenodejstvuju kao nekada. Zbog čega nam je neophodan restart? Ima jedna opasna stvar kada je u pitanju bilo šta u životu, bilo da je to posao, profesija, brak, porodica, Crkva, služba, a to je opasnost od pada u kolotečinu. Kolotečina i inercija su najopasnija stanja koja mogu čovjeka da obuzmu. Čovjek koji mehanički, sa velikim samopouzdanjem, vozi bicikl vjerovatno će poginuti na njemu. Ako ne činimo ništa mehanički, ako se držimo u budnosti, ako smo svjesni opasnosti onda nećemo lakomisleno nastradati ili poginuti. Meni je jednom prilikom rekao blažene uspomene Vladika Atanasije ti lijepo služiš Svetu Liturgiju, ali se bojim da si to počeo da radiš rutinski. Za mene je to, u tom trenutku, bila velika uvreda. Kasnije sam shvatio značenje i težinu ovih riječi. Drugom prilikom Vladika mi je rekao kako nikada u životu nije identično odslužio Liturgiju, nikada na isti način, nikada sa istim entuzijazmom, nikada sa istim potezima, zato što je važno da se svaki put projavi kreativnost a ne rutina. Zašto ne rutina? Rutina znači da ti sebe ne unosiš, da se ne unosiš dušom, duhom, tijelom, umom, jer kod takvih ljudi vidiš da je bogosluženje jedna nova stvarnost. Ako smo sveštenici, bilo da smo to juče postali ili prije nekoliko godina, mi treba da budemo sveštenici do posljednjeg svoga daha, dok možemo da hodamo, dok možemo da činimo, dok možemo da govorimo, niko nam ne smije i neće zabraniti da služimo božansku službu i da propovjedamo…”