NOVOSTI, FRANKFURT

Jedino potrebito!

Razmišljanja nakon karantina


Postoje izrazi koji napuštaju naš svakodnevni jezik, ali se njihovo odsustvo oseća vrlo oštro. Na primer, jevanđeljski izraz ,,jedino potrebito“. Setimo se kako je Marta bila ogorčena što joj je sestra Marija ostavila sve kućne poslove, a ona je sela do Hristovih nogu i slušala Njegove reči? A Isus joj reče: ,,Marta, Marta, brineš se i uznemiravaš za mnogo, a samo je jedno potrebno. Ali je Marija dobar deo izabrala koji joj se neće oduzeti.“ (Lk. 10,41-42).


Nije tako teško zamisliti koliko bi Marta danas imala primedbi, uključujući i mnoge vernike: koji brinući se pitaju, kako zaista možemo sedeti skrštenih ruku kad hitno treba uspostaviti red svuda – u svetu, u zemlji, u Crkvi. Ovo je bežanje od stvarnosti! Ovo nije stav odgovorne i savesne osobe, itd…


Zaista, ako svhatimo da je glavni zadatak hrišćanina u našem svetu sređivanje stvari u njemu, onda će se Marijin položaj teško uklopiti u njega. Ali zašto Hristos kaže da je ona izabrala dobri deo?

 

Nedavno sam ponovo pročitao neke članke po initernetu, gde se mnogo razmišlja o hrišćanskom principu ,,jedne potrebe“. Činjenica je da Spasitelj ne govori o radikalnom odbacivanju sveta, niti o zanemarivanju svakodnevnih životnih briga. Ne udaljava nas od stvarnosti. Ne! On nas uvodi u novu stvarnost, koja je istina i pre dve hiljade godina neznabošcima, a i danas mnogima koji izgledaju kao da su odrasli u hrišćanskoj kulturi, izgleda nerazumljiva, čak i apsurdna. Kako to da se ne brinem za sutra, pitaju se mnogi, pogotovo u ovoj pandemiji? Ne znamo sa sigurnošću šta nas očekuje nakon smrti, a sutra je pred vratima. A Hristos odgovara da je Bog izbrojao dlake na našim glavama, i podstiče nas da se ne mučimo mislima šta će se dogoditi za nekoliko sati ili dana. To ne znači da treba da budemo ravnodušni prema svemu na zemlji. To znači da pre svega treba da slušamo i čujemo Boga i da ga sledimo. A ostalo prepustimo Njegovoj volji – ali prepustite to ne ravnodušno ili sa pesimizmom, već sa nadom da je naš život (pre i posle smrti) u rukama Onoga koji je toliko pažljiv prema ljudima da mu je svaka dlaka izbrojana. Ponavljam, ovde se ne radi o nečinjenju, i ne o predavanju hrišćanina spoljnom zlu – radi se o tome koliko nas naše činjenje približava ili udaljava od jedinog što je zaista potrebno.


Jedino potrebito – nije apstraktna vrednost koja nema nikakve veze sa našim specifičnim i hitnim svakodnevnim brigama. To je način razmišljanja, osećanja, delovanja koji obuhvata sav naš svakodnevni život sa svojim ,,super važnim“ problemima i omogućava nam da prevaziđemo nepodnošljivi teret bivanja, umesto da postanemo njegov talac. Mnogi sveti oci čak govore o ,,požudi“ za jednom potrebitom stvari kao o nečemu što nas ne isključuje iz svakodnevnog života, već mu daje novu dimenziju. I u takoj dimenziji, ne samo poteškoće u našim ličnim životima ili previranja u ekonomiji i svetu, već čak i smrt odlazi u drugi plan.


Verovatno ste sreli takve ljude koji govore: ,,Vau, sunce je izašlo! To je divno! Hvala Bogu!“ ,,O, novi dan! Hvala Bogu!“ Pa sam sam ih upoznao. I priznajem da mi se uvek činilo tako primitivno, ili tako nešto… Sunce, cveće… nimalo religiozno. Ponekad sam se čak i interno nasmejao ovoj, pomislio sam, naivnosti. Pa sja i sija – i šta sad? Ali sada mislim da nije…


Nedavno sam počeo da preispitujem istine koje su, kad sam tek otkrivao svet crkve i vere, bile tako očigledne. Pokušao sam da izgradim svoj život oko njih. Činilo mi se da su već jednom prihvaćene i shvaćene. I sada shvatam da im nije potrebno samo mentalno, intelektualno razumevanje – one zahtevaju život.


Kakve veze sunce i cveće imaju sa tim? Glavni od ovih ,,dokaza“ koje sada ponovo otkrivam za sebe nazvao bih zahvalnošću. Sposobnost zahvaljivanja. Ranije to za mene uopšte nije bilo nešto ključno – zahvalnost sam shvatao pre na nivou učtivosti. Kao dete, majka mi je često govorila: ,,Jesi li pozdravio prolaznika?“ (ponekad se sa osmehom sećam kako sam se zabrinuo što ona dovodi u pitanje moje vaspitanje).  Ali sada vidim da je zahvalnost, neiskrena zahvalnost čoveka Bogu osećaj koji nije povezan sa učtivošću, i da je to povezano – ni više, ni manje – sa razumevanjem.

 

Razumevanje života i življenja je nemoguće bez zahvalnosti. Hvala na svemu što se događa – jednostavno zato što se to moglo ne dogoditi, ili je moglo biti potpuno drugačije. Zato što je sve tako kako jeste, čak i ako je bolno, omogućava nam da razumemo nešto važno ili se rešimo nečega nepotrebnog. To je, kao što tek sada počinjem istinski da shvatam, Sveti Jovan Zlatousti imao na umu kada je rekao: ,,Slava Bogu za sve!“. Poslednjih nekoliko dana ovaj izraz za mene prestaje da bude neka vrsta poslovice poput „Kako si? Dobro! Šta ima? Hvala Bogu!“. Svaki put kad izgovorim ove reči, one su mi sada ispunjene značenjem. I sunce koje je izašlo, početkom novog dana, ispunjava nas smislom, da je Životodavac blag prema nama, a da mi treba da budemo zahvalni na tome.


Slava Ti Bože na životu! 


O prazniku Svetog Stefana Dečanskog                      

Frankfurt  2020. godine  

o. Slobodan Tijanić
paroh frankfurtski