AUDIO, NOVOSTI

Pedesetnica u Diseldorfu

Svetom arhijerejskom Liturgijom i večernjom službom sa molitvom priziva Svetog Duha u prepunom sabornom Hramu Svetog Save u Diseldorfu proslavljen je praznik Silaska Svetog Duha na apostole – Pedesetnica – Trojičindan. Svetu Liturgiju sa sveštenstvom služio je Preosvećeni Episkop diseldorfsko-nemački Grigorije čiju arhipastirsku besedu kojom je poučio sabrani verni narod prenosimo u celosti:

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo Pedesetnicu = Pedeseti dan od Vaskrsenja Hristovoga, dan u koji je, po obećanju Spasiteljevom, sišao Duh Sveti na apostole zbog čega se ovaj praznik naziva još i Duhovdan ili Duhovi. Ovaj veličanstveni praznik poznat je pod još jednim nazivom koji se meni lično najviše dopada, a to je Trojičindan. Svakako da nijedan od ovih naziva nije pogrešan, već je prikladan i od Crkve prihvaćen kroz vijekove.

Pokušaću da vam predočim samo nekoliko činjenica koje se tiču današnjeg praznika, a o kojima bih želio da razmislite kada za to nađete vremena. Naime, na samom početku zamolio bih vas da zamislite kako su se osjećali apostoli, Presveta Bogorodica i druge žene, kao i svi koji su povjerovali u propovijed Hristovu tih dana i sati uoči Pedesetnice kada su iščekivali da se ispuni Njegovo obećanje. Obećanje da će im poslati Duha Svetoga, da ih neće ostaviti sirote, da neće zbog toga što se On uznio na nebo, oni na zemlji opet – kao prije njegovog dolaska – živjeti bez Boga. Svima nama je poznato da svako iščekivanje muči, dovodi nas često do rastrojstva, uznemirava nas i koleba našu vjeru. U časovima iščekivanja sve nas više obuzimaju sumnja i pitanja li će ono ili onaj koga čekamo doći i hoće li se dogoditi ono čemu se nadamo. Sjetimo se i svih potresa koje su apostoli i svi ostali koji su slijedili Hrista preživjeli idući za Njim. Koliko su samo nepravde, straha i poniženja pretrpjeli. A onda je, nakon svega toga, uslijedilo i pitanje – a šta će se dogoditi ako ne dođe Duh Sveti!? U takvoj strepnji i iščekivanju koje bi moglo svakoga dovesti do ludila uvijek je najbolje potražiti drugove, one slične sebi, one koji očekuju isto. I tako su se apostoli s majkom Božijom sabrali na jedno mjesto, da čekaju, da se nadaju onome u koga i kome vjeruju. Ali iako im je lakše bilo jer su zajedno i jer su mogli jedni druge da krijepe, olakšanje je u istinskom značenju te riječi nastupalo tek kada su se molili. A oni su se molili da bi svojom snažnom vjerom koju molitva podrazumijeva potisnuli i pobijedili sumnju, strah i nevjericu. I onda je nastupio i taj čas. Zbilo se zaista ono što su iščekivali – Duh Sveti u vidu ognjenih jezika sišao je na njih! Zamislite samo koliko je bilo njihovo ushićenje, kolike su bile radost i utjeha! Bilo je to neizmjerna utjeha i nagrada za sve ono što su do toga trenutka pretrpjeli! Konačno su mogli odagnati strah i strepnju od sebe! I, gle čuda, u toj radosti progovoriše apostoli na raznim jezicima. I dok su govorili i objavljivali narodima istinu – svi su ih razumjeli. Jer iako kličući, uzvikujući i pjevajući na raznim jezicima, oni su bili u stanju da razumiju jedni druge! Pitate se – kako? Odgovor je samo jedan – Duhom Svetim!

Zašto su, može se neko zapitati i to, apostoli osjećali i projavljivali toliku radost? Zato što je došao Duh Sveti na njih i među njih! To znači, kako lijepo tumači sveti Maksim Ispovjednik molitvu Gospodnju, da je došlo Carstvo Božije. Sveti Maksim kaže: „Da dođe Carstvo Tvoje, tj. da dođe Duh Sveti”. On, dakle, izjednačava dolazak Carstva Božijeg s dolaskom Duha Svetoga.

Braćo i sestre, tako smo i mi danas, koji smo sabrani na ovoj molitvi, došli da prizivamo i molimo Duha Svetoga da dođe na nas i na ove predložene darove, to jest da dođe na svu tvar. Ovdje smo sabrani svi – svako u svojoj službi, u svom poslu, u svojoj porodičnoj ulozi, a kada i ako primimo Duha Svetoga – za šta se molimo i u šta vjerujemo – onda će naše razlike biti prevaziđene i mi ćemo pričešćivanjem tijelom i krvlju Hristovom postati i biti jedno i zajedno u „punoći Duha Svetoga“. Postavši pričasnici Hristovi, hrišćani, dakle, postaju dio zajednice Duha Svetoga. To možemo čuti i u liturgijskoj molitvi koja glasi: „Da sve nas koji se od jednoga hljeba i iz jedne čaše pričešćujemo međusobno sjediniš u zajednicu jednoga Duha Svetoga”. Evharistija i ova sveta liturgija kao zajednica Duha Svetoga postaje zajednica svega što je sveto i zajednica svih svetih. To je tajna Božije ljubavi, koju nam je Hristos ostavio kao najveće bogatstvo i najvažniji zalog. Drugim riječima, Hristos nam je svojim primjerom pokazao da sve što činimo treba da se preobrazi u ljubav, da i samo postane ljubav, jer ljubav je jedino što će preživjeti u beskonačnom vijeku ili, kao što apostol Pavle kaže – „ljubav nikad ne prestaje, a kada dođe savršeno, onda će prestati ono što je djelimično. A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav“ (Kor 13, 8–13).

Predložiću vam, braćo i sestre, na ovaj sveti i prosvećujući praznik još dvije teme za promišljanje. Jedna od njih tiče pitanja zašto je Gospod dao apostolima da govore u dan Pedesetnice različitim jezicima i zašto je dao narodima da ih razumiju. Vjerujem da je to učinio radi toga da bi pokazao da je za nas hrišćane važnije da govorimo po nadahnuću Duha Svetoga od toga na kojem će jeziku Carstvo Božije biti objavljeno! I, nadalje, vjerujem da je tako još jednom otkriveno da Bog čini naše jedinstvo u različitostima!

Drugo o čemu bih volio da promislite tiče se ljubavi koju nam donosi Hristos Duhom Svetim. Hristos, naime, od nas traži da volimo i one koji nas ne vole, da volimo one koji nas mrze, to jest da volimo svoje neprijatelje. I rekao bih da nam to zapovijeda kao put ka izmirenju s Bogom. Ne upućuje li nas, uostalom, na to i molitva Gospodnja koju smo već pominjali? Molitva u kojoj ištemo hljeb Života i hranu Carstva traži od nas upravo da opraštamo dužnicima svojim.

Braćo i sestre, sve maločas pomenuto nije moguće ukoliko ne zadobijemo i ne izmolimo Duha Svetoga da dođe i da se useli u nas, te da spali trnje naših grijehova. A nije li logično da kada idemo na evharistiju kao tajnu ljubavi i kada idemo na događaj silaska Duha Svetoga da imamo makar dobru želju i volju da volimo, praštamo i razumijevamo jedni druge ljubavlju kojom Bog nas prihvata, znajući pritom veoma dobro svakoga od nas – i naš uzrast, i ime, i naše slabosti? Gledajmo stoga jedni na druge kao da smo onakvi ili da ćemo makar postati onakvi kakvi On želi da budemo. I upamtite, dragi hrišćani, da je svaki put kad služimo liturgiju – Pedesetnica, jer je svaka liturgija upravo silazak Svetoga Duha na nas. I nemojte zaboraviti ni to da etos nas hrišćana treba da bude neosuđivanje i praštanje! Jedino će na nas tako sabrane i koji se istinski molimo doći Duh Sveti i nezalazno Carstvo Božije! Amin!

Izvor: TV Hram