Ništa ne ostavlja veći pečat u čovjekovom sjećanju, ništa jasnije ne oblikuje njegovo iskustvo do odnosa sa drugim bićem, sa drugom ličnošću. Jedini način da napredujemo, da se razvijamo i otkrijemo smisao našeg postojanja je odnos sa svijetom čiji smo sastavni dio i opštenje sa drugim.
Kao bića stvorena od praha mi dijelimo sa ostatkom kosmosa materijalni svijet. Sastavni elemetni organske i neorganske materije su dio našeg tijela. U sebi nosimo vodu, minerale, metale i ostale elemente koji se nalaze u prirodi. Takoreći mi dijelimo tvorevinu sa drugim živim i neživim bićima.
Obdareni smo osjećanjima da bi mogli i da dijelimo sa drugima svoj unutrašnji svijet. Razum nam je takođe dat da bi stvaralački uskladili, umno uobličili, oplemenili našu osjećajnost i ostale energije koje nosimo u sebi čineći ih time dostupe drugima.
Ondos nas uvodi u zajednicu koja je jedan uzvišeniji način postojanja. Čovjek je biće stvoreno da bude u zajednici. Od samog začeća, boravka u majčinoj utrobi, rođenja, prvih mjeseci života, prvog koraka i izgovrene riječi mi smo kroz odnos sa roditeljima dio jedne snažne zajednice koja umnogome određuje naš identitet. Naš prvi odnos sa svijetom mi ostvarujemo u zajednici ljubavi majke i oca, zajednici porodice.
Kroz ljubav i u ljubavi čovjek je u stanju da otkrije sebi i drugome najplemenitije dijelove svoje duše. Ljubav podrazumjeva povjerenje. Povjerenje znači otvoriti svoje biće drugome, prihvatiti njegov svijet, njegovo postojanje onakvo kakvo jeste i njegovu životnu priču u vjeri da je istinita. Povjerenje je uslov svake istinske ljubavi. Na povjerenju se kroz obostrano poštovanje gradi zdrav odnos između ličnosti koja rađa vjeru.
Vjera znači da smo drugog, našeg bližnjeg, prihvatili u svoje srce, da je odnos sa njim (ili njom) postao sastavni dio našeg života, naše sadašnjosti i naše budućnosti. Reći da vjerujemo u nekoga ili nešto, znači da smo naše najdragocjenije darove – povjerenje, poštovanje, nadu i ljubav poklonili drugome, ugradili u odnos sa njim. I ako taj drugi na našu vjeru odgovri svojom vjerom, onda se iz ovog odnosa rađa zajednica ljubavi koja nas oslobađa strahova i preobražava naše slabosti.
Istinska vjera može da bude samo lična. Zato vjera u neku ideju, ideologiju, politički sistem pa čak i religiju ne može nikada do kraja da bude istinita ako ona nije dio našeg odnosa sa konkretnim ličnostima. Ne mogu da budem istinski humanista, prosvjetitelj, borac za ljudska prava ako ne volim bližnjeg svog i ako nisam u stanju da u tu ljubav ugradim najsvetije što moje biće u sebi nosi.
Zajednica zasnovana na odnosu koji temelji na vjeri, ljubavi, poštovanju i povjerenju jeste najdublji izraz ljudskosti. Ako smo učesnici te zajednice onda smo najbliži ostvarenju onoga što se naziva ikona Božija u nama.
Bog čovjeku otkriva da i On postoji kao ničim raskidiva zajednica triju ličnosti kojoj je temelj ljubav. Jedna od najvećih jevanđeljskih istina je da je Bog ljubav i da On želi da nas, njegova stvorenja, uvede u zajednicu božanske ljubavi.
Zbog toga se i dešava Tajna Hrista – dolaska drugog Lica Svete Trojice, Sina Božijeg u tvorevinu. Bog želi da se odnos Boga i čovjeka ostvari kroz susret licem k licu, da svako od nas lično sretne i upozna Hrista, da se ostavri sveta bogočovječanska zajednica koja se zove Crkva.
Hristos nam dolazi u susret, ulazi u naš život čekajući da se odazovemo. Naš život, naše postojanje, je poput lađe iz današnje jevanđeljske priče – nestabilan, slab u tami nemirne i tamne vode. Strah Hristovih učenika koji su se našli u lađi te noći je bio realan. Strah od oluje, tamne i nemirne vode koja prijeti da ih proguta je bio poražavajući po njih i njihovu vjeru. Nedavno prije toga je Hristos došao u njihov život i oni su primivši Njegovu riječ u svoje srce povjerovali u Njega i ostavivši svoj stari život krenuli za Njim.
Međutim, kada su se našli sami, suočeni sa opasnošću, strah je poharao njihov um i zaledio srce te više nisu mogli da se sjete ko je Hristos. Iako im je On odmah krenuo u pomoć, pokazavši im božansku silu hodajući po površini vode, oni i dalje nisu mogli da obuzdaju nemir. Još su se više uplašili misleći da je utvara. Čak se i Petar, koji je jedini čuo Hristove riječi Ne bojte se, ja sam, ne plašite se! (Mt 14,27), krenuvši ka Njemu po vodi u jednom trenutku uplaši i poče da tone.
Tako biva, draga braćo i sestre, sa svima nama kada se suočimo sa tamnom stranom života – strah se budi u nama, sumnja u sebe, u drugoga, u Boga i počinjemo da tonemo u beznađe. Sve ono što nas čini ljudskim bićima – veze i odnose koje smo povjerenjem i ljubavlju gradili se kidaju i nestaju. Kada strah obuzme našu svijest mi upadamo u vrtlog tamnih misli koje nas poput teških okova vuku ka dnu. Strah u čovjeku ubija nadu i rađa usamljenost koja nas polako vodi u očaj.
Zato je izuzetno važno da se u trenucima borbe sa ovim velikim neprijateljem nikada ne predajemo. Bez obzira u kojoj situaciji da se nalazimo, da li u bolesti, ili ako smo ostavljeni, razočarani, izdati ne dozvolimo da nas strah povede u samosažaljenje, pakost i osvetoljubivost i tako razori ono što je najsvetije u nama – naš odnos sa drugima i Hristom u zajednici vjere, ljubavi i nade.
Stanimo za trenutak ne bi li u dubini srca svoga oslušnuli glas Onoga koji nam govori Ne bojte se, ja sam, ne plašite se!. Prihvatimo Hrista u našu lađu, u naš život ne bi li obnovili radost životvornog susreta sa Njim i sa ljubavlju uzviknuli: Vaistinu si ti Sin Božiji. (Mt 14,33). Amin.