VIKARNI EPISKOP JOVAN, MITROPOLIT GRIGORIJE, NOVOSTI, HANOVER

Sveta arhijerejska Liturgija u Hanoveru

Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop požarevački i Mitropolit braničevski g. Ignatije načalstvovao je na svetoj arhijerejskoj Liturgiji u hramu Svetog Save u Hanoveru, u Nedelju Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog sabora, 16. juna 2024. godine. Njegovom Visokopreosveštenstvu sasluživali su Arhiepiskop berlinski i Mitropolit nemački g. Grigorije i Episkop humski g. Jovan sa sveštenstvom.

Nakon pročitanog jevanđelskog odlomka Mitropolit Ignatije se obratio prisutnima, Besedu Njegovog Visokopreosveštenstva donosimo u celosti:

„Brate Grigorije, načelniče Crkve Božije u Nemačkoj, dragi brate Jovane, dragi oci moji, draga braćo i sestre, prenosim vam pozdrave Crkve Božije u Požarevcu i Braničevu gde sam ja episkop; jer upravo mi, episkopi, ne možemo bez zajednice, nismo individue jer niko ne može biti hrišćanin sam, kako kaže latinska poslovica »Unus christianus – nullus christianus«. To nam govori da je naša vera zajednica. Ovih dana smo slavili vaznesenje Hristovo na nebo, ali nam je On obećao i da će nam poslati Duha Svetoga, i koji je došao, kako kaže Apostol, u poslednje dane, donoseći radost. Naše spasenje, draga braćo i sestre, je delo Svete Trojice. Od Boga Oca počinje svaka inicijativa i On je iz ljubavi hteo da stvori nas ni iz čega, želeći da mi budemo večno živi, ali u zajednici sa Njim. Ne možemo živeti večno – budući da smo stvoreni ni iz čega – ako nemamo zajednicu sa Gospodom, i upravo zbog toga je i Sveta Trojica odlučila da Sin Božiji bude taj koji će nas sjediniti sa Bogom Ocem, što je i učinjeno kada je Gospod došao, stradao za nas, ali i vaskrsao, te pokazao da u zajednici sa Njim možemo da imamo život večni. Duh Sveti učestvuje, takođe, posredujući u našem sjedinjenju Sina Božijega sa nama jer Sin Božiji se rodio kao čovek Duhom Svetim, kako kaže Sveto Pismo. Tako, posle vaznesenja na nebo, Duh Sveti je taj koji nas i dalje sjedinjuje sa Hristom kroz krštenje, gradeći na taj način liturgijsku zajednicu. Zbog toga se u Liturgiji projavljuje sam Gospod jer, kao što kaže sveti Ignatije Bogonosac, da tamo gde gde je episkop, tamo neka bude i narod sav verni jer, kao što tamo gde je Hristos, tamo je vaseljenska Crkva. Dakle, to je svetitelj iz prvog veka koji svedoči da je Hristos prisutan u svetu nakon svog vaznesenja ali kao liturgijska zajednica. Niko ne može doći u zajednicu sa Hristom mimo Liturgije, te tako Duh Sveti krštenjem sjedinjuje u Liturgiju. Krštenje je neodvojivo od Liturgije, projavljujući ovde Hrista na ikonijski način. Naravno, mi očekujemo da Hristos dođe. Dakle, mi se radujemo kad god se saberemo na Liturgiji jer se sjedinjujemo sa Gospodom, ali na kraju svake Liturgije izlazimo u svet i čekamo da nam dođe Gospod. Ako Gospod ne dođe drugi put, i ne bude vaskrsenja mrtvih, tada je, kako kaže apostol Pavle, uzaludna propoved naša i vera vaša. Gospod je obećao da će nam doći ali je ostavio to, kako i sam kaže, u vlasti svog Oca, da Bog Otac odluči kada će se to biti. Dotle mi treba da imamo na umu, draga braćo i sestre, da naša vera spašava od smrti od koje niko ne može da nas spase osim Gospod, odnosno, jedinstvo sa Njim. Međutim, treba imati u vidu da se vera naša projavljuje kao zajednica. Uz svu svest o teškoćama vezanim za posao i udaljenost jednih od drugih, ali i crkava, trudite se ipak da Liturgiju ne propuštate jer to je mnogo važno. U liturgiji, kao što rekoh, se sjedinjujemo sa Gospodom i predokušamo Carstvo Božije koje nam je Gospod obećao. Po reči Apostola, da kada dođe Gospod, okupiće sve narode oko sebe i tada će ustanoviti večno svoje carstvo. Tako, zajednica vernih oko episkopa ikonizuje buduće carstvo koje očekujemo.

Da zahvalimo Svetoj Trojici na prevelikoj ljubavi što su nas doveli u biće! Imajmo na umu, da koliko god da je život težak, on je i velika radost, kao jedino ono što vredi, što nam je Gospod darovao i obećao da će nam darovati zauvek, da ne umiremo, i da nas nikakve bolesti i ništa ne ometa, već da živimo kao bogovi. Upravo je u tome smisao oboženja, da čovek postane kao Bog ne prestajući da bude čovek. Zbog toga blagdarimo Gospodu!

A ja posebno zahvaljujem Episkopu Grigoriju, mome bratu u Hristu sa kojim sam proveo mnoge dane dok je još bio u Hercegovini, ali i sada ovde, i sa kojim se u saboru arhijereja trudimo da svedočimo ime Božije i da, na neki način, svojim postojanjem dajemo primer i privučemo taj narod, da mu pokažemo da Liturgija nosi večni život.“