EPISKOP, NOVOSTI

Veći je strah od života nego od smrti

 

Događaje koji su zadesili Avganistan i potresli cijeli svijet niko ko je iole u stanju da saosjeća s tuđom patnjom ne može da ignoriše, premda – potpuno paradoksalno – izgleda da isto tako niko i ne zna šta da radi i kako da pomogne. S jedne strane, nakon čitavih dvadeset godina, obustavljena je vojno-politička intervencija, koja se sve to vrijeme predstavljala kao spasilačka, ali – s druge strane – slike i snimci koje smo imali prilike da vidimo ovih dana pokazuju nedvosmisleno jasno koliko je Avganistan daleko od bilo kakvog spasenja. Već danima svijet nemušto posmatra haos, što ukazuje na duboku krizu svih etičkih i humanističkih vrijednosti, iz koje čovječanstvo nikako da na potpun i dostojanstven način izroni, iako se – nakon ogromnih i bolno otrežnjujućih katastrofa u dvadesetom vijeku – činilo da je to moguće.

Apokaliptične scene s Bliskog istoka su me, po ko zna koji put, vratile temi s kojom u posljednje vrijeme, otkad je počela takozvana migrantska kriza, pokušavam da se izborim. Riječ je i ovoga puta o paradoksu. Naša civilizacija, koja je proklamovala da u njenom temelju stoje neupitne vrijednosti ljudskih prava, svakoga dana pokazuje koliko je nesposobna da te vrijednosti realizuje u životima miliona ljudskih bića. Što je još gore, svakoga dana gledamo kako se, u ime ostvarenja ili zaštite različitih grupnih interesa, upravo žrtvuju ne samo prava već i životi ljudi.

Situacija u kojoj se obreo Avganistan, a usuđujem se reći i čitav svijet, podsjetila me je na jedan, iz Jevanđelja dobro poznat, opis pakla. U pitanju je odjeljak iz 25. glave Jevanđelja po Mateju, a govori o Strašnom sudu. Pritom, likovne i književne predstave Strašnog suda i pakla, naročito one srednjovjekovne, treba da zaboravimo, pošto one nemaju mnogo veze s jevanđelskim poimanjem pakla utemeljenim na Hristovom učenju. Naime, Hristos u svojoj besjedi o Strašnom sudu govori o blagoslovenima, onima koji primaju „Carstvo pripremljeno od postanja svijeta“, i o prokletima, onima koji odlaze u „oganj vječni“. Blagosloveni su oni koji su gladnog nahranili, žednog napojili, stranca ugostili, nagog odjenuli, bolesnog i utamničenog posjetili, a oni prokleti su svi oni koji takva djela nisu učinili. Na pitanje koje mu postavljaju i jedni i drugi, jednako zbunjeni, a koje glasi: „Kada ti sve to (ne) učinismo?“, Hristos odgovara: ,,Zaista vam kažem: kada (ne) učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni (ne) učiniste.“ Dakle, prosto i jednostavno, proklet si i u paklu si kada ne vidiš i ne pomogneš konkretnom čovjeku, onom najmanjem bratu/sestri, bližnjem Sina Božjeg.  

Strašni prizori koji nam dolaze iz neposrednog okruženja ili iz svijeta, jesu ponajprije odraz duhovnog i moralnog ambisa u koji se sunovratilo čovječanstvo, dostigavši vjerovatno jednu od svojih najkritičnijih tačaka u novijoj istoriji. Svakako da bi najlakše i najbezbolnije bilo potražiti odgovornost za ove događaje u političkim potezima – bilo na globalnom, bilo na lokalnom nivou. Međutim, jesmo li u stanju da amnestiramo sopstvenu krivicu, te umanjimo i prenebregnemo odgovornost svakog od nas pojedinaca u tom procesu? Nipošto ne smijemo smetnuti s uma da smo i mi, i te kako, dio svijeta koji pominjemo, pa sljedstveno tome učestvujemo – i riječju i djelom – u njegovoj izgradnji ili razgradnji, u zavisnosti od toga za šta smo opredijeljeni.

Ali, vratimo se na tren prizorima koje smo pomenuli. U njima možemo jasno da vidimo zaboravljanje Boga, koje najprije počinje zaboravljanjem čovjeka, zaboravljanjem poruke Hristovog učenja, koje naglašava da je u jednom čovjeku sadržan čitav svijet i da spasavanje jednoga čovjeka, nezavisno od njegove vjere, rase, pola, položaja i uzrasta, predstavlja spasavanje cijelog svijeta, čitavog kosmosa. Kada zanemarimo jednoga čovjeka, a pred nama se svakoga dana zanemaruju milioni, zanemarili smo čitav svijet. Ne postoji cijena kojom bi se moglo platiti žrtvovanje jednoga čovjeka radi opstanka nekakve grupacije, države, imperije, političkog ili ekonomskog sistema. Cijena spasenja ovoga svijeta, njegova sveukupna vrijednost, određena je time da li smo ili nismo spremni da učinimo sve kako bismo pomogli samo jednom čovjeku, samo jednom od one Hristove najmanje braće, a to je bezmalo svaki čovjek koji je ugrožen, koji potrebuje našu pomoć i zaštitu.

Jedna u nizu potresnih avganistanskih slika, meni lično najpotresnija, jeste prizor roditelja koji svoje dijete dobacuje američkom vojniku, koji se nalazi s druge strane bodljikave žice. Prizor nezadrživog očaja i, neko bi rekao, besmislene nade. Jednom riječju, slika čovjeka. Pred njom nekako blijedi sve ljudsko znanje, sva svijest, sva vjera. Opet nemam kud nego da se vratim Svetom Pismu, jer u njemu postoji ista takva slika već vijekovima. Pripovjedač kaže kako je trebalo da se, po faraonovoj zapovijesti, pogubi svako muško dijete iz jevrejskog naroda. Žena Jevrejka, da bi sačuvala život djetinji, polaže dijete u kolijevku i pušta ga niz rijeku, s naizgled besmislenom nadom da će ga neko pronaći i othraniti. Na um mi padaju slike moćnog Nila i svih onih strašnih zvijeri koje u njemu žive. No, bačeno dijete našlo je i odgojilo dijete njegovog progonitelja, faraonova kći. Nadjenula mu je ime Mojsije. Nastavak priče dobro je poznat. Ukratko, Mojsije, porod očajne majčine nade i ljubavi faraonove kćeri, porazio je faraona iznutra, usred njegovog carstva, oslobodivši čitav jedan narod koji je on silom i strahom držao u ropstvu.

Mnogi će se ljudi, potreseni dešavanjima u Avganistanu, zapitati kako da se postave prema nemilim događajima ili šta da učine po tom pitanju? Međutim, ma koliko to čudno zvučalo, sudbina Avganistana rješava se ovdje i sada. I ne samo Avganistana već cijelog svijeta, pa samim tim i još uvijek podijeljenog Balkana, gdje prve komšije ni danas nisu u stanju da nađu zajednički jezik i prevaziđu međusobnu netrpeljivost (što je zapravo puki eufemizam za ono što nerijetko osjećaju i misle jedni o drugima). Možemo, ponavljam, s punim pravom deklarativno osuđivati političare koji donose pogrešne odluke o sudbini jednoga naroda, ali to nam ništa neće pomoći ukoliko ne shvatimo da pored nas, sada i ovdje, uvijek stoji jedan od Hristovih „malih“, te da je, ukoliko ga ne vidimo, problem u nama samima, koji gledamo na svijet oko sebe sa isuviše velike visine. Zato moramo marljivo paziti jedni na druge spasavajući sebe i svijet na jedini mogući način, kroz međusobnu ljubav. U tome je sva duhovnost i to je, u konačnici, sve što možemo da učinimo. Opet nam Mojsije može biti putokaz, ovaj put odrasli Mojsije, bezmalo egipatski princ, koji ubija nekog Egipćanina što muči i tlači jednog jevrejskog roba, odričući se time svoga statusa i moći. To je priča koja prikazuje čovjeka beskompromisne pravednosti, koji ne mari za slavu i silu ovoga svijeta štiteći život i dostojanstvo upravo onog najmanjeg.

Na drugoj strani, dok se mnogi zgražavaju nad postupcima militantnih islamista, ja sam zabrinut zbog krize u kojoj se nalazi hrišćansko djelanje u svijetu, to jest temeljni religijski principi judeohrišćanske tradicije, kojoj i sam pripadam. A jedan od osnovnih religijskih principa pomenute tradicije, kako nas uči Stari Zavjet, jeste ljubav prema strancima, u kojoj je sadržano sve, svijest o ropstvu jednog naroda i izbavljenju iz njega, što je veličanstveno djelo Božje: „Ko je došljak među vama, neka vam bude kao onaj koji se rodio među vama, i ljubi ga kao sebe samoga; jer ste i vi bili došljaci u zemlji Misirskoj. Ja sam Gospod Bog vaš“ (Lev 19, 34). Osnovna poruka Starog Zavjeta stoga jeste ta da si slobodan onoliko koliko si spreman da drugoga (stranca) učiniš slobodnim. Osnovni pak princip Novog Zavjeta jeste ljubav, ljubav prema svima i svemu, a pokazatelj toga koliko istinski volimo jeste to da li smo spremni da volimo čak i neprijatelje. Ljubiti neprijatelja i okrenuti drugi obraz ne znači odustati od borbe. Riječ je, nasuprot tome, o žrtvovanju (a to je borba do kraja), o žrtvi ljubavi, koju polažemo pred drugog čovjeka, za drugog čovjeka, uvijek jednog od onih Hristovih najmanjih. Budući da je ovo jedno od često osporavanih načela Novoga Zavjeta, ovdje je neophodno objasniti kako ljubav prema neprijateljima nije ljubav u emotivnom, već u voljnom smislu. Ljubav prema neprijateljima znači, koliko je god to moguće, odsustvo htijenja i volje da mu se naudi i nanese zlo, uz isto tako – koliko je god to moguće – htijenje i volju da mu se učini dobro. Ukratko rečeno, radi se o onom čuvenom čojstvu (a to znači čovještvu i čovječnosti!) Marka Miljanova, koje označava naše nastojanje da sačuvamo drugoga od sebe, od naših sopstvenih slabosti (koliko bi samo ovaj princip, recimo, danas pomogao Crnoj Gori), ali isto tako i o onim toliko ponavljanim riječima „budimo ljudi“ blaženopočivšeg patrijarha Pavla, koje nakon stravičnih slika svireposti što smo posljednjih mjeseci gledali u našim medijima – naročito dobijaju na težini.

Na koncu, bilo koje i bilo kada „bačeno“ dijete (čovjek) jeste istinski strašni sud ovome svijetu. Nije sud u vojnoj ili političkoj sili, već u djetetu bačenom s nadom i vjerom u bolje, a to bolje je jedino čovjeka dostojno sutra. Osuđujuća presuda na strašnom sudu pripada onima koji zatvaraju oči pred veličinom i hrabrošću ovog očajničkog gesta jednog roditelja. Sva nada njegova nalazi se u rukama jednog vojnika, kao što je nekada bila u rukama faraonove kćeri. Sve ovo u nama rađa bol, patnju, tugu, žalost i snažan strah od života više nego od smrti, od ljudi više nego od Boga. Stoga, ukoliko ne volimo i ne primamo stranca, izdali smo Stari Zavjet; ukoliko ne volimo neprijatelja, ukoliko ga ne čuvamo od sebe, izdali smo Novi Zavjet. U oba slučaja izdali smo sebe i presudili sebi Strašnim sudom, od koga nas ne mogu sačuvati ni sva sila i moć ovoga svijeta.