VIDEO, MITROPOLIT GRIGORIJE, NOVOSTI

Više arhijereja blagoslovilo tradicionalno prevlačko saborovanje: Jasenovac je naše drugo Kosovo

Sveštena carska lavra Manastir Svetog arhangela Mihaila – Miholjska Prevlaka kod Tivta danas, 26. jula, proslavila je svoju slavu – Sabor svetog arhangela Gavrila. Ujedno održan je i Sabor Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore, koji se tradicionalno na ovaj dan odražava u ovoj drevnoj svetinji.

Svetom arhijerejskom liturgijom načalstvovao je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, uz sasluženje Preosvećene gospode episkopâ diseldorfskog i njemačkog Grigorija i pakračko-slavonskog Jovana, buenosajreskog i južno-centralnoameričkog i administratora Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Kirila, sveštenstva, sveštenomonaštva i vjernog naroda.

Nakon pročitanog začala iz Svetog jevanđelja besjedio je Njegovo preosveštenstvo Episkop diseldorfski i njemački g. Grigorije:

Draga braćo i sestre,

Sve što možemo reći o anđelima obilježeno je paradoksom. Iako ima mnogo predanja o njima, iako je u tim predanjima zabilježeno i mnogo ličnih iskustava, teško da možemo reći kako o njima išta pouzdano znamo. Međutim, kako to često biva s našom vjerom, paradoks je samo na površini. Onaj ko uđe u tajnu vjere, onaj ko zaroni duboko u tamu krštenjske vode, u njoj nalazi svjetlost nevidljivu onima na površini. Tako je i sa anđelima. Oni su, kaže nam Poslanica Jevrejima, „duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslijediti spasenje“ (Jev 1.14). U ovim riječima možemo naći razrješenje paradoksa koji smo pomenuli. Anđeli su nam istovremeno i bliski i skriveni jer su oni „duhovi za služenje“. To služenje je samo njihovo biće, a služiti znači biti okrenut ka drugome, a skriven za sebe i čitav svijet.

U slučaju anđela ti drugi smo mi, ljudi, nasljednici spasenja, i Bog koji je davalac spasenja, ili još bolje: onaj koji je sam spasenje. Prema jednom predanju uzrok Sataninog pada (u tom predanju se on zove Iblis) jeste to što je odbio da se, zajedno sa svim drugim anđelima, pokloni čovjeku kao bogolikom stvorenju Božjem. Satana, dakle, nije iznevjerio Boga, niti je iznevjerio čovjeka – ne, on je iznevjerio samoga sebe, svoje biće, jer je on stvoren kao „duh za služenje“.

No, tu se priča ne završava; jer nisu samo anđeli bića stvorena za služenje. Jednako su to i ljudi. Jer i anđeli su, kao i ljudi, bogolika bića, a ta se bogolikost upravo ogleda u služenju drugome. I čovjek, kada odbije da služi drugome, iznevjerava sebe i svoju bogolikost. No, čak se ni ovdje priča ne završava. Jer ako su anđeli i ljudi bogolika bića zato što su stvoreni za služenje, to može samo da znači da je i onaj po čijem su liku sazdani takođe biće služenja. A ako kome ovo zvuči strano i nejasno, možda čak i kao sablazan, neka samo pogleda na znak pod kojim se, oko kojeg se i u kojem se mi hrišćani uvijek sabiramo, Krst časni, i neka se zapita: postoji li veće i veličanstvenije služenje drugome od onoga koje je ovaploćeni Sin Božiji prinio na krstu?

Stoga, braćo i sestre, danas, kada proslavljamo sabor duhova za služenje, upravo na to treba da mislimo i ovo treba da imamo na umu: sve što nas odvraća od služenja drugome odvraća nas od nas samih, našega bića i onoga koji nam je to biće i dao, našega Boga, koji je sam, kao Početak i kao Kraj, služitelj. I zato, ako želite da vidite anđelski svijet, ako želite da gledate Boga očima anđela, ako želite da našeg nebeskog Oca vidite očima njegovog Sina jedinorodnog, nemojte gledati u nebo. Ne, pogledajte oko sebe, jer tu ćete naći mnoštvo bogolikih bića koja su naš jedini put koji uistinu vodi ka nebu. Put koji vodi u naručje nebeskoga Oca jeste put služenja našoj braći i sestrama, a „što je više od toga, od zloga je“ (Mt 5.37).

I zato pazite još i na ovo: demonska zavjera, zavjera zloga, nije u tome da nas navuče na grijeh, već da nas odvuče od Boga, a to znači od jedinoga puta koji vodi ka njemu. Sjetite se šta nam Pismo poručuje: bogoodstupništvo je isto što i bratoubistvo, a koren im je zavist, a to znači nesposobnost da se služi drugome, svome bratu. Mi (pravoslavni) smo danas skloni tome da dešavanja u ovom svijetu „koji sav u zlu leži“ (Jn 5.19), naročito ona bratoubilačka dešavanja (u kojima ustaje čovjek na čovjeka), objašnjavamo kao sukob dobra i zla, kao borbu protiv zavjere kojekakvih moćnika.

Međutim, braćo moja, mi ne shvatamo da na taj način i sami pokazujemo da smo postali žrtve demonske zavjere koja nas zavodi i odvlači od „jedinoga potrebnoga“ (Lk 10.42) i vodi nas ka tome da – pasivno ili aktivno, svejedno je – sudjelujemo u zlu bratoubistva. A ako namjesto duha služenja dišemo duhom bratoubistva, tada ne iznevjeravamo samo Boga koji „nije došao da mu služe, nego da služi i dadne život svoj u otkup za mnoge“ (Mt 20.28) i ne iznevjeravamo samo anđele koji danas, evo, saboruju i koji su „duhovi za služenje“, već iznevjeravamo sami sebe, baš kao onaj koji je htio da se gordošću vine iznad nebesa, i zato je svaki naš udah i izdah praćen bolnim plačem jer smo okretanjem svoga lica od lica Božijeg zaboravili na služenje, to jest izgubili smo radost života koja se upravo u neprestanom služenju drugome nalazi.

više na : https://mitropolija.com/2023/07/26/vise-arhijeraja-blagoslovilo-tradicionalno-prevlacko-saborovanje-jasenovac-je-nase-drugo-kosovo/