AUDIO, EPISKOP, NOVOSTI

Vladika Grigorije: ”Prebilovci mjesto golgote i vaskrsenja”

U Hramu Hristovog Vaskrsenja u Prebilovcima, kod Čapljine služena je Sveta arhijerejska liturgija povodom obilježavanja Svetih novomučenika prebilovačkih i donjohercegovačkih.

Liturgiju je služio episkop dizeldorfski i cijele Njemačke Grigorije, uz sasluženje vladike zahumsko-hercegovačkog Dimitrija i umirovljenog vladike Atanasija i sveštenstva Eparhije zahumsko-hercegovačke.

Srpska pravoslavna crkva 2015. godine kanonizovala je žrtve Prebilovaca i donje Hercegovine u Drugom svjetskom ratu, a ovaj praznik ustanovljen je u kalendaru na datum kada su ustaše 1941. godine zvjerski ubile 850 mještana ovog sela, uglavnom žena i djece.

Hram Vaskrsenja Hristovog sagrađen je u znak sjećanja na 4.000 Srba iz donje Hercegovine stradalih od ustaša u Drugom svjetskom ratu i bačenih u jame, a čije su kosti minirane 1992. godine u Spomen-kosturnici koja se nalazila na mjestu današnjeg Hrama. Patrijarh srpski Irinej osvještao je Hram 8. avgusta 2015. godine.

U Prebilovcima je, u prvim danima avgusta 1941. godine, od ukupno hiljadu stanovnika ubijeno 850, od kojih 600 žena i djece. Oni su živi gurnuti u jamu Golubinka kod sela Šurmanci, nadomak Međugorja.

Ovo mjesto je spaljeno i u junu 1992. godine, kada su tokom ofanzive „Čagalj“ pripadnici Hrvatskih odbrambenih snaga i Hrvatskog vijeća odbrane upali u selo i minirali spomen-kosturnicu.

Na današnjoj Svetoh arhijerejskoj Liturgiji okupljenom vernom narodu obratio se Episkop diseldorfsko-nemački Grigorije čiju besjedu prenosimo u cjelosti:

Draga braćo i sestre, dragi sveštenici, drage sestre monahinje, najmiliji u Gospodu Hristu saslužitelji, oci i episkopi Dimitrije i Atanasije, evo Crkve, evo Hrama, evo Jevanđelja, ispunjenog i objavljenog! Evo istine da se kroz krst dolazi do Vaskrsenja. Evo istine da je za nas Hrišćane smrt vrata kroz koja moramo proći da bismo ušli u život. Evo istine da umrli i njihive kosti griju naše duše životom. Evo istine da Bog pravde i ljepote može iz smrti da napravi život i da načini ljepotu. Evo istine, draga braćo i sestre, u svemu onome što smo malopre čuli od Svetog Apostola Pavla. Istine da ljudi prolaze kroz sud, kroz osudu, kroz poniženja i kroz samu smrt, ali da na kraju postoji samo jedan sudija koji može život da daje – Životodavac Gospod.

Evo istine braćo i sestre, da je istinito ovo Jevanđelje koje kaže: ”Šaljem vas kao ovce među vukove” i još nam kaže: ”Budite mudri kao zmije a bezazleni kao golubovi”. Da nama sveštenicima koji ovde služismo i služimo svima zajedno Gospod nije dao ovakvu poruku i pouku mi danas ne bismo stajali u ovom Hramu. Mi bismo bili kao oni koji nemaju mudrost, niti bismo bili kao oni koji imaju bezazlenost. Ali po njegovoj zapovijesti, došli smo na ovo mjesto, na jedno od najstrašnijih mjesta na svijetu, a kao što dobro znate ima mnogo tako strašnih mjesta na svijetu. Na ovo mjesto koje ne samo da je bilo grob i grobnica naših otaca, majki i sestara i dječice, nego je taj grob i ta grobnica bila minirana. I ne samo to braćo i sestre, pošto smo mi ljudi zaboravni – ovo mjesto je postalo smetlište. Ali u pravom i u punom smislu te riječi smetlište. I kad smo došli ovde i kao sveštenici, i kao Episkop, prvi zadatak nam je bio da sklonimo smeće sa ovog mjesta. Danas, kao što vidite, velikom i neizrecivom milošću Božijom, ovo je jedno od najljepših mjesta u ovom gradu, ovo je jedno od najljepših mjesta u ovoj zemlji, ovo je jedno od najljepših mjesta na svijetu.

Ovo mjesto postalo je cvijet života. Ove kosti postale su ne samo golgota i mjesto golgote nego i mjesto vaskrsenja, mjesto života, nikada više ne mjesto poraza i poniženja i mjesto ubistva, nego mjesto pobede. A sve se to dogodilo braćo i sestre zahvaljujući Jevanđelju. Jevanđelju koje nas je učilo i naučilo da idemo kao ovce među vukove u ovaj svijet. Jevanđelju koje nas je učilo i uči da budemo mudri kao zmije a bezazleni kao golubovi.

Ne želeći nikoga da kritikujem, ne daj Bože, ali vrlo često u davnim vremenima i ne tako davnim, mi smo bili obrnuto. Bili smo bezazleni kao zmije a mudri kao golubovi. Takvim životom ne može se napraviti ništa. Moramo da budemo mudri kao zmije a bezazleni kao golubovi. Eto šta nas uči današnje Jevanđelje. I zato kad činimo neko delo, kad govorimo neku riječ, zapitajmo se: ”Da nisam ja možda više po mudrosti nalik na goluba i po bezazlenosti nalik na zmiju, ili sam onakav kako Jevanđelje od mene traži: ”Mudar kao zmija i bezazlen kao golub”?! To od nas braćo i sestre, zahtijevaju ovi mučenici, to od nas zahtijevaju ne samo ovi mučenici ovde u Prebilovcima, gde je zahvaljujući ovoj Jevanđeljskoj reči, podignuta najljepša spomen-crkva svih naših mučenika. Nigde još na drugom mjestu osim spomenika ili obilježja nismo uspjeli da napravimo pobjedu života u vidu kakav ovde možemo da vidimo. U drugim našim selima takođe postoje spomenici, na našim jamama su podignute Crkve u Hercegovini, ali je ova kruna svih i najljepša od svih. Zato je važno da se u ovoj Crkvi naučimo kako treba, a treba onako kako nas je učio danas Apostol Pavle: u trpljenju, u smirenju, u mudrosti, u blagorazumnosti, u dobroti, u čestitosti, u pravdi u milosti i nikada i nipošto ni sa kakvom mržnjom čak ni prema dželatima, jer to nas Gospod uči. Gospod koji sa krsta govori ”Oprosti im Oče jer ne znaju šta rade”. Jedino tada pobjeđujemo. Jedino tada smo mudri i jedino tada smo bezazleni. Naravno, mudrost uvek znači da ne smijemo biti naivni. Mudrost podrazumijeva sve ono što je važno za život i spasenje, što je važno za naš život ovde na zemlji: otvorene oči, svijest o svemu što se oko nas zbiva, ali ono što je hrišćanska mudrost, ona ne smije da bude praćena bilo kakvom zlobom, ona mora da bude praćena bezazlenošću, krotošću, smirenjem, trpljenjem, jer kako kaže Apostol Pavle: ”Ta mudrost i ta ljubav koju nam donosi Bog je milokrvna: sve trpi, sve snosi i svemu se nada”. Tom ljubavi braćo i sestre došle su ove svete kosti. Na najljepše mjesto na koje mogu doći kosti ljudske. Došle su u centar hrama Vaskrsenja i postale životvorne kosti. Postale prave svete kosti zahvaljujući živome Bogu. Jer on će od naših kostiju kad mi svi umremo podići nas i vaskrsnuti nas i učiniti da budemo živi. Bez njega je to nemoguće. A na njega se moramo ugledati. On nije bio ubica. Iako je mogao da skupi hiljade angela i arhangela. On je bio onaj koji je dao život za druge. To je naš Bog braćo i sestre. U tog Boga mi vjerujemo. Mi ne vjerujemo u Boga koji ima mač, koji ima silu, koji ima moć. Mi vjerujemo u Boga koji je imao snage da da svoj život za naše spasenje. Za njihovo spasenje On je dao život, i daće život i daje život za naše spasenje. Zato braćo i sestre moramo da se ugledamo na njega pre svega po njegovoj krotosti i njegovoj ljubavi. Po njegovoj ljubavi prema onima koji ga ne vole. Po njegovoj ljubavi prema onima koji ga hapse, koji ga tuku, koji ga razapinju. Po njegovoj ljubavi prema onima koji ga se odriču, kao što je bio Petar. Prema njegovoj ljubavi prema onima koji ga izdaju kao što je bio Juda, kome kaže: ”Zar celivom izdaješ učitelja?” Koliko puta mi braćo i sestre tako jedan drugoga cjelivamo a u srcu nešto Judinsko nosimo?! Koliko puta smo slabi kao Petar?! Koliko puta smo nemoćni kao ljudi?! Ali ono što je čudesno, ono što je neizrecivo, ono što je neopisivo, ono što nas je dovelo u Crkvu je takav Bog koji sve uvek i iznova prima. Svakoga prima, nikoga ne odbacuje, grešnika miluje, pravednika ljubi.

I zato braćo i sestre nemojte da uzimate njegov sud u svoje ruke. Njegov sud je milostiv i pravedan, a naš sud je uvek nepravedan i samim tim i nemilosrdan. I svaki koji sudi tako uzima na sebe veliku i opasnu nevolju da može da bude osuđen. Neka bi Gospod blagi, neka bi Hristos Vaskrsli, neka bi Hristos koji je raspet za nas, neka bi Hristos koji je učinio čudo u ovom Hramu i na ovom mestu i iz pepela podigao ove kosti i napravio od njih tijelo ovoga Hrama, neka bi i nas vaskrsao, i naše posrnule duše, i naše posrnule umove, i našu posrnulu volju, i naše oskrnavljeno telo, i naše, o kako naše jadne i nesposobne umove u kojima često jedno zrno zavisti, zato što je neko malo viši, malo bogatiji, malo ljepši, malo brži, malo zdraviji – stvore u nama nesreću i učine od našeg života već ovde i sada pakao. Zato se braćo i sestre moramo radovati svakome, svačijem uspehu, svačijoj sreći, svačijem zdravlju, svačijoj dobroti. I isto tako moramo tugovati za svačiju nesreću, za svačiju bolest, za svačiju nemoć. A ne da bude obrnuto, kako često biva, da se mi radujemo nesreći drugoga a da se ne radujemo njegovoh sreći. Daj Bože da danas na ovom čudesnom i svetom mjestu ogrejani blagodaću Božijom, koja je kao što rekoh, ove kosti spasla i pretvorila u najljepši Hram, tako i nas spase i naša tijela pretvori u najljepši Hram, Hram života i Hram Vaskrsenja, amin, Bože daj.

Tonski zapis besjede Ep. Grigorija