Cvijet duhovnosti usred maslinjaka, koji je odnjegovan rukama ljubavi i zalivan suzama pokajanja. Njegove monahinje posjeduju snagu bogočežnjive ljubavi: one svakoga dana i noći podižu ruke uvis moleći se i prizivajući Božiju pomoć i ljubav. Kada završe s molitvama, njihove ruke ispunjene darom božanske ljubavi preobražavaju konac u cvijet, drvo u ikonopise, boje u ikone, platno u odežde i zastave slobode. I sve to zajedno – vez, ikonostas i ikone – pretvara se u pjesmu koja se radosno sluša i na nebu i na zemlji: ona se pjeva tu, u maslinjaku kojem je Ormilija ime. Monahinje – te nebozemne ptice s crnim perjem i zlatnim grlima i krilima – pjevaju na laticama manastira-cvijeta, a svaki ton njihove pjesme, svaka riječ i pokret još više rascvjetavaju njihovom rukom podignut cvijet. Tako on miriše sve jače i jače, miriše tako silno da miris njegov može utješiti svako dijete koje plače i tuguje za ljubavlju i mirom.
A nas koji smo ga vidjeli, osjetili i u njemu boravili – ovaj cvijet inspiriše i pokreće da na nekom drugom mjestu zasadimo jedan takav cvijet i sagradimo jedan takav svijet… Kada bi samo bilo više takvih cvjetova oko nas i u nama.
