Besjeda u subotu o Mitaru i Fariseju
(Lk 20, 45-47; 21, 1-4)
Ako bi neko nas, hrišćane, upitao šta je centralni izraz ili svjedočanstvo naše vjere u Boga, odgovor bi bio svakako jasan – to je Sveto pismo. Sveto pismo sadrži u sebi milenijumima sabirana svjedočanstva ljudi o iskustvu otkrivanja Boga. Tako nam knjige Svetog pisma svjedoče da je naš Bog, Bog Tvorac, koji svojom voljom iz ljubavi stvara svijet i čovjeka. Da je čovjek biće drugačije, uzvišenije od ostalih stvorenja, koje Bog stvori po liku svome. Takođe nam Pismo kazuje simvoličkim jezikom dramatičnu povijest o tome da je između Boga i čovjeka došlo, čovjekovom voljom, ne Božijom, do raskola. Dalje nam ova Sveta knjiga poručuje da Bog ne ostavlja ljudski rod, nego ga prati kroz istoriju i, kada se ispuni vrijeme, u svijet posla Sina svoga, da bi svijet i ljudski rod sadejstvom Duha Svetoga, preobrazivši ga u novo postojanje, priveo u zajednicu sa Njim.
Na sve ove događaje iz bogočovječanske istorije nas podsjeća Sveto pismo. Zato ono čini i osnovu naših bogosluženja, svih molitava i obreda u crkvi. U centralnom događaju u kome se uvijek i iznova tajnstveno projavljuje samo biće Crkve, Svetoj Liturgiji, na kojoj mi sada učestvujemo, se pozivamo na tekst svjedočanstva svetih apostola o tome da je Sin Čovječiji, Bogočovjek, žrtvovao sebe za obnovljenje, vaskrsenje i život svih nas i cijelog svijeta.
U Svetom pismu su pohranjene priče i svjedočenje o Hristovom životu na zemlji i Njegovoj propovjedi. Sačuvane su Njegove riječi, pouke, opisi Njegovih čuda. Iako su te riječi bile prvobitno upućene oko njega okupljenim ljudima, one nose u sebi univerzalno i svevremeno značenje. One su upućene svakome od nas, upozoravaju nas, daju nam utjehu i bude nadu i vjeru u Hristovo prisustvo u našim životima.
Svevremenost i savremenost Hristovih riječi prepoznajemo i u odlomku iz Jevanđelja koje smo upravo pročitali. Kako čusmo, Gospod pokazuje dva primjera ponašanja vjernih, njihovog tumačenja, shvatanja Pisma i Zakona. Najprije književnika govoreći: „Čuvajte se književnika, koji rado idu u dugačkim haljinama, i vole pozdrave na trgovima, i prva mjesta po sinagogama i začelja na gozbama. Koji jedu kuće udovičke i lažno se mole dugo; oni će još većma biti osuđeni.“
Književnicima su u to vrijeme nazivani obrazovani poznavaci Zakona i Svetog pisma. Oni su zbog svog društvenog položaja i obrazovanja uživali veliki ugled među Jevrejima. Upravo njih i njihov odnos prema vjeri i zakonu uzima Hristos za kritiku. Zašto baš književnike? Ne zbog obrazovanja i znanja koje su oni stekli dugogodišnjim radom. Takođe ne zbog njihove težnje za društvenim ugledom, koga su vjerovatno mnogi od njih svojim znanjem i poznavanjem Svetih knjiga i zasluživali. Problem je bolesno stanje duha koje Hristos prepoznaje u njihovom ponašanju. Ono pokazuje da ih je savladao grijeh samoobmane, samoljublja i slavoljublja. Kada nam prioritet postane opsesija kako ćemo da izgledamo u očima drugih, koliko će drugi da nam se dive zbog naše obrazovanosti, duhovnosti, blagočestivosti, uzalud nam je onda sve znanje, poznavanje teologije, uzalud su nam molitve, čitanje svetih otaca, posjećivanje manastira, kićenje naših domova mnoštvom ikona. Tada smo, kako reče Apostol Pavle, oni „Koji imaju izgled pobožnosti, a sile njezine [su] se odrekli.“
Odmah poslije ovog opisa Hristos upućuje na jedan drugi primjer. Ulazeći u drevni Jerusalimski hram je, u onom djelu gdje se ostavljaju prilozi, primjetio jednu ubogu udovicu. Bivajući Bog, On poznaje srca prisutnih i ukaza na to da svi prisutni ,,staviše na dar Bogu od suviška svojega“, a udovica ,,od sirotinje svoje metnu svu imovinu svoju što imaše.“ A to bjehu samo dvije lepte, dva novčića. Odmah zatim reče svojim učenicima: ,,I zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju.“
Kako najmanje može da bude najviše? Tako što udovica otvarajući svoje srce Bogu vapeći za Njim, daje sve što ima Njemu u prilog. Hristos svjesno ističe njeno djelo kao primjer svima onima koji ga slijede i koji će ga slijediti. Gospod nas ovom poukom poziva prije svega na smirenje, jer smo mi, koliko god mi materijalno bogati bili, koliko god uspješni, poznati, priznati, obrazovani, u poznavanju naše tradicije veliki, poredeći se sa Njim siromašni i ubogi kao ova udovica. Ali istovremeno nam Hristos nudi nadu. Jer ako smo mi svjesni „sirotinje svoje“, nesavršenosti, krhkosti i slabosti svoje, i ako iskreno iz dubine srca svoga zavapimo za Našim Tvorcem, za onim koji nas poziva sebi, tada će nam biti jasno da je sasvim prirodno da Njemu prinesemo i damo naše najvrijednije darove, ono što nas čini ljudima, pa bili oni mali kao dvije udovičine lepte.
Zato priđite draga braćo i sestre, prinesite darove (lepte) milosrđa, mirotvorstva, čovjekoljublja. Gospod je došao među nas da nas okupi oko sebe, da nas ljubavlju iscjeli i primi u naručje svoje.
Radujte se! Amin.
Tonski zapis besjede:
Besjeda u nedjelju o Bludnom sinu
Polako se primičemo dijelu crkvene godine koga nazivamo Veliki ili Časni post. U crkvenim službama se već polako čitaju djelovi Svetog pisma, poju bogoslužbene pjesme koje ukazuju, podsjećaju na suštinu, smisao ovog važnog perioda u godišnjem ciklusu crkvenog života. A važnost i punoća Velikog posta se projavljuje u događaju za koga se Crkva kroz njega priprema, događaju koji osmišljava, vozglavljuje, osvjetljava postojanje cjelokupne vaseljene, događaju Vaskrsenja Gospoda i Spasa našega Isusa Hrista.
Vaskrsenje Hristovo jeste središte naše vjere u Boga koji otkriva ljudima Istinu o sebi, istinu o tome da je On, kako stoji u Pismu, Onaj koji jeste, što znači da je On postojanje i sami Život. Bog jeste Život jer ostvaruje svoje postojanje kroz Ljubav, neraskidivu zajednicu tri Lica, Oca, Sina i Svetoga Duha. On nam dalje otkriva da je Tvorac, da je Stvaralac, vrhunski i nenadmanšni Umjetnik koji stvara nešto što prije njega nije postojalo: Stvara svijet, cjelokupni kosmos, utiskuje u njega klicu postojanja, udahnjuje život raznim stvorenjima. A jedno, posebno, biće oblikuje po svome liku, dajući mu šansu, priliku da postoji na način na koji On sam postoji.
Neizrecivo velikim i bescjenim darom je Otac nebeski obdario čovjeka: prije svega, samim životom i mogućnošću da istniski uživamo u tom daru, a to znači – da ga preobražavamo u smisao, u ljubav, u znanje. Mi imamo u sebi tu sposobnost da silom ljubavi oplemnjujemo ne samo svoju dušu nego i bližnje i svijet kojim smo okruženi. Mi smo obdareni velikim darom slobode da sami, svojom voljom prihvatimo poziv Gospodnji da budemo Njegovi sinovi i kćeri.
To naznačenje nosimo u svom samom imenu. Staroslovenksa riječ čelovjek ukazuje na sami smisao našeg postojanja. Da smo mi bića, koja čelom svojim, to jest svim svojim umnim i duhovnim snagama, težimo ka vječnosti, tj ka zajednici sa Bogom.
Međutim, iako smo obdareni velikim mogućnostima, mi ipak nismo u stanju da sami i samo svojim silama dosegnemo vječnost. Potrebna nam je ruka pomoći, blagodat Božijeg prisustva. I mi tu ruku često odbijamo, želeći da sami, bez Boga da nađemo i ostvarimo svoj smisao života. Tada krećemo da lutamo tragajući svijetom, trošeći svoje darove, trošeći svoj život, trošeći svoje talente, tražeći smisao tamo gdje ga nema, i ljubav tamo gdje ne postoji. A to lutanje se naziva drugom riječju – bluđenje. Bluditi znači biti u stalnom pokretu, nemiru, stranputici besciljnog kretanja.
Upravo o ovom dramatičnom odnosu čovjeka prema Bogu govori divna Hristova priča o Bludnom sinu. Priča koja oslikava tragiku čovjekovog življenja u svijetu bez Boga ali i upućuje na silu bogočovječanske Ljubavi. Ova priča je utkana u životopis svakog od nas. Svako od nas je u toku svog života je otišao u zemlju daleku, udaljivši se od svoga Oca nebeskog. Isuviše često razbacujemo svoje darove, svoje snage, svoje vrijeme na stvari koje mislimo da su bitne, a nisu. Lutamo ovim svijetom prepunom buke i površnosti, misleći da postižemo nešto, da se krećemo ka nekom cilju, a u stvari se udaljavamo od samih sebe, bivajući sve nesposobniji da stupimo u iskren odnos ljubavi sa svojim najbližim i sa Bogom.
Ali ono što nam Gospod naš poručuje ovom pričom je da uvijek postoji nada. Čak i onda kada se čovjek nalazi na samom dnu, koje je dotakao izgubljeni sin. Čak i tada postoji šansa da se uhvatimo za slamku spasa. Da prepoznamo stanje pada, besciljnost i besmislenost situacije u kojoj se nalazimo, da se sjetimo da u domu Oca našeg ima svega u izobilju i da kažemo u sebi „Ustaću i poći ću…“
Zvuči lako, a u stvari je teško. Međutim, upravo i samo od tih jednostvavnih reči zavisi sve u našem životu i u životu svijeta koji nas okružuje. Jer te riječi pokazuju da smo shvatili gdje je smisao našeg postojanja i ko nas to ljubeći u čežnji čeka da se vratimo u njegov zagrljaj. A ovaj put preumljenja se, draga braćo i sestre, naziva pokajanje.
Pokajanje jeste put povratka svakog izgubljenog sina, i svake izgubljene kćeri, svome domu koji najprije počinje prepoznavanjem i priznanjem da smo zalutali gladni i izgubljeni u tuđini (zemlji dalekoj) a zavraša velikim slavljem zbog povratka u Očevo naručje.
Krenimo svi zajedno u susret Njemu i u susret Vaskrsenju Sina Njegovog.
Amin.
Tonski zapis besjede:
